Vrijeme čitanja: 3 minuta

–  Je li znaš, ti, Zimo, koliki je snijeg bio, kad si se rodila? Nezapamćena mećava za to doba godine. Bio je mart. Koji ono?

–  Četrnaesti. – kažem.

–  E, tačno, sredina marta, a snijeg do pasa. Otac ti se toliko napio da je jedini bio pijaniji od mene, a i sama znaš da godinama držim rekord najpijanijeg čovjeka u čaršiji. Reko sam mu: – Daj joj ime Zima. – Zima, veli, to nije ime, ali daću joj Snežana.

–  E, a je li znaš da je po tebi nastala pjesma „Sneg je opet Snežana“? – smije se.

–  A je li ti znaš koliko sam ja dugo vjerovala u to? Čak sam jednom to i rekla u prvom razredu. Svi su mi se smijali i zadirkivali me.

–  Uvijek si mi bila posebno drago dijete, znaš to?

–  Znam. – kažem.

Vadim cigarete da zapalimo.

–  Još nisi bacila? – uzima cigaru, miriše je i tek onda pali.

–  Nisam, a ti alkohol?

–  Gdje ću ja, ovakav, trijezan među ljude? Ni pijan se ne snalazim. Niti ja znam sa njima, niti oni sa mnom. Čaršija je to Zimo, pričali smo o tome.

–  Pišeš li? – pitam ga.

–  Sve rjeđe. Skoro sam napisao jednu pjesmu, ali sam je izgubio. Bio sam posebno pijan i posebno inspirisan, ali šta ćeš, pjana glava ne nosi barjaka.

–  Da čujem!

–  Ne znam, zaboravio sam. Zapisao sam je na kutiji od cigara, sigurno je završila u smeću.

–  Koliko se sjećam, ti si uvijek govorio da pravi pjesnik svoje pjesme zna, a zapisuje ih samo da ne mora recitovati.

–  Nisam pravi pjesnik, Zimo. Stvarno sam zaboravio.

–  Dobro, sjećaš li se o čemu je bila?

–  O životu, potrošenoj kurvi, vjerovatno. Pišeš li ti?

–  Slabo. – rekoh.

Uvijek sam se stidjela njemu čitati svoje pjesme, jer on je pisao najbolje stihove na svijetu, toliko jake i bolne da se ta bol skoro mogla opipati.

–  Nego, kad ćeš naći momka?

–  Kad ćeš prestati piti?

–  Dobro, jedan– jedan. Ej, Zimo, sjećaš li se one moje slike

„Krugovi života“?

–  Sjećam, jedna od najboljih, po mom mišljenju.

–  E, talnuo sam je nekom strancu za dobru lovu.

–  Za koliko?

–  Za par mjeseci lagodnog života. Šta je, nisi sretna?

–  Pričali smo već o tvojim pjesmama i tvojim slikama. Tvoja djela, radi šta hoćeš!

– Je li ja to osjećam prijekor, gospođice Zimo?

–  Vidi, znam da za sitne pare prodaješ pjesme ovom našem „pjesniku“. Prepoznam ih. Njegova najbolja pjesma nije ni blizu tvojoj najgoroj. Samo, ne znam zašto to radiš? Pričali smo o ovome sto puta. A sada si počeo i slike. Ljudi će te pamtiti kao pijanicu, a mogli su da te pamte po mnogo boljim stvarima. Na kraju krajeva, tvoj život – tvoj izbor.

–  Jebeš ljude, Zimo!… Bio sam kod doktora, neki dan.

–  I?

–  Ako nastavim ovako, a ne budem se liječio, tri mjeseca. Ako bacim alkohol i cigare, uz lijekove i pravilnu ishranu, devet mjeseci, a možda i godinu.

–  I?

–  Kupio sam „šteku“ cigara i flašu rakije da ubrzam proces. – smije se – Lakše ću to pijan podnijeti. Naslikao sam te grafitnom, pardon nacrtao, svidjeće ti se. – prebacuje temu.

Neprijatna tišina. Ćutimo oboje, kao da nemamo šta reći, a imamo i te kako. Palimo cigare.

–  Gdje su ti pjesme? – pitam.

–  Nije bitno.

–  Bitno je, želim da ih sačuvam.

–  Spalio sam ih.

Ćutanje.

–  Jesi li naučila Jesenjina, napamet?

–  Nisam.

–  Nauči!

–  Hoću. Treba li ti nešto? – ima li glupljeg pitanja, mislim u sebi dok izgovaram.

–  Šta može trebati čovjeku koji umire, a to zna? Treba, dodaj nam dvije čaše!

Uzimam i donosim za sto, prve koje nalazim.

–   Ne te, one iz regala, za posebne prilike, majku mu. Večeras, u inat životu, nazdravljam smrti, a kud ćeš posebniju priliku od te, Zimo?

Grlo mi se steže, ali smijem se. Znam njegovo mišljenje o patetici.

–  Evo ti portret, ako želiš da ga sačuvaš urami ga, grafit se lako briše. Sviđa li ti se?

–  Malo si me uljepšao, ali dobro.

– Ljepota je u oku posmatrača, zapamti to, Zimo!

–  Zapamtiću, hvala za portret. Ne mogu ti platiti kao taj stranac, ali mogu ti recitovati Jesenjina, bar ovo što sam do sada naučila!

–  Hajde!

–  Ko sam? Šta sam? Ja sam samo sanjar… – počinjem.

–  Zimo, nerviraš me! Kakav sanjar? Daj onu za ovaj trenutak.

Pravim se da ne čujem i nastavljam:

– Čiji pogled gasne u magli i memli…

– Hajde, Zimo, znaš na koju mislim!

–  Znam. – kažem, ali ne mogu više da suzdržim suze.

Počinjem:

–  Doviđenja, druže, doviđenja! Čuvaju te, mili, moje grudi. Rastanak je znak predodređenja, Susret nam se u daljini nudi. Doviđenja, bez stiska, bez riječi. I ne tuguj, spuštene povije.

Na ovom svijetu nije novo mrijeti, A, ni živjet, Bogme, nije najnovije.

–  E, ta, Zimo, ta!