Vrijeme čitanja: 4 minuta

– I kažeš, pošli na more i sjetila se mene? Baš si me obradovala. Pa ja, ne ide na more ko ima već ko je naučio, a mi iz kuće nismo naučili. Mi smo ti, što se mora tiče, samo sjedali u autobus za Split i izlazili na drugoj stanici i onda uz brdo dva kilometra, jarane moj, babi i đedu da se sradi ljetina. Kakvo more, kakav ljetni raspust, smije se.

Pa onda o Ilindanu, kad dobro ugrije, puste nas na rijeku da se kupamo. Ja te sreće, brale moj, a ona vazda ledena. Kako uđeš, tako pomodriš. Usne ko da si borovnice jeo, utrne ti i noge i ruke, pola dana ti treba da se vratiš u prvobitno stanje, majke mi.

Buraz jednom produžio za Split, pobjego jaran. Bila neka riba u autobusu, jebeš ljetinu, a znaš njega, vazda vjetar kroz glavu duvo. Kad se vratio, tri dana obilazio oko kuće, nije smio ući, baba mu krijući nosila da jede, smije se.

Nego kako ti je stari?

– Dobro je, evo poslao ti je ovo.

Vadim flašu loze i dajem mu.

Blagi osmjeh mu obasja lice. Promućka flašu, pogleda u vijenac koji su mjehurići napravili na vrhu flaše i ne probajući je reče:

– Dobra! U povratku navrati da ja njemu pošaljem moju dunjevaču da vidi šta je rakija.

Savo je bio dobar prijatelj moga oca, mlađi od njega sigurno petnaestak godina. Radili su zajedno pa se to svakodnevno druženje pretvorilo u pravo prijateljstvo. Uvijek sam voljela slušati njihove razgovore, posebno one šaljive kada su jedan drugog nadmudrivali.

Dolazio je često kod nas, ponekad sam, a ponekad sa nekom od djevojaka, koju bismo mi detaljno odmjeravali i upoređivali sa prethodnom. Sa vrata bi izgovorio svoju čuvenu rečenicu:

– Ko zavika ručak?

Najduže je dolazio sa jednom Jelenom i ona mi je bila najdraža, uvijek lijepo obučena, našminkana i nasmijana. Davala mi je svoju tašnicu u kojoj je bio mali, plavi, somotni neseser sa crvenim ružama, a u njemu pravo blago:

• zeleni karmin koji je na usnama ostavljao roze trag i koji mi majka nije dala da stavljam, jer nije bilo tog sredstva koje bi ga naredna 24 h skinulo,
• mala bočica parfema što su on i otac donijeli iz Subotice u jednom od pokušaja da se bave švercom, majka je imala isti,
• plavi kreon,
• plave sjenke, jer Jelena je imala oči plave kao ono more kojeg je Savo ostao željan u djetinjstvu, a po svemu sudeći ostao je i Jelene.

Obožavala sam da rovim po tom neseseru, a pošto mi majka nije dozvoljavala da stavljam karmin, Jelena bi mi lakirala nokte. Nikad nisam imala strpljenja čekati da se dovoljno osuši i uvijek bih ga pokvarila prije nego što bih stigla da se pohvalim drugaricama.

Savo je sa Jelenom bio drugačiji, posvećivao joj je svu pažnju, tako da su moji večernji nastupi i privlačenje pažnje na razne načine, ostajali neprimijećeni.

Svi smo mislili da će je oženiti, a ja sam je zamišljala u najljepšoj vjenčanici kakvu sam mogla zamisliti.

– E Savo znaš koga sam se sad sjetila?

– Koga?

– One tvoje Jelene, gdje je ona uopšte?

– Sjetim je se i ja skoro svaki dan, pička joj materina! – nasmija se – Ne znam gdje je, izgubili smo kontakt u ratu. Mada nam se i prije rata nisu poklapale boje.

– Kakve boje?

– Pa njeno aristokratsko bjelilo i moje folklorno rumenilo, smije se.

– Čuo sam da je izbjegla u Crnu Goru i da se dolje udala. Nisam je vidio nikad od rata. Pusti Jelenu, kako ti je majka? – prebacuje temu.

– Majka dobro, znaš nju. Radi, radi i samo radi. Pozdravila te. Otiđi im nekad, kaže niste se vidjeli od kad su odselili, niste preko svijeta.

– Ma nismo, sve se kanim da im jedan dan banem i s vrata kažem: „Ko zavika ručak?“, ali nikako. Ma ne idem nigdje, reci im da ću doći čim mi umru mama i tata. – smije se.

Ne mogu nigdje od njih, bolan, prešli oboje devedesetu, majka me neki dan pita: „Boga ti, Savo, jesmo li mi jutros ustali ili nijesmo?“ Starog još ne prebacuje, ali ne može na noge, ma belaj.

– Gdje ti je buraz, obilazi li vas on? – pitam ga.

Znam da mu je brat novokomponovani biznismen i da ne zna gdje šta ima.

– Aha, obilazi u širokom luku, smije se. Nekom bolan kašika u med upadne, a njemu je lopata. Vazda mu se sve dalo, a meni vazda zamalo. Znaš da sam ja svojevremeno bio vrsan fudbaler?

Znala sam tu priču, ali sam uživala slušajući ga.

– Dolazili iz Zvezde da me vode na probu. Stari tad bio na “službenom putu”, a mi kod đeda, raspust bio, ja završio srednju te godine. Došli ljudi, njih trojica i moj trener iz Sarajeva. Ja već u oblacima, treperim, đed ih saslušo pa im kaže: „Da ide put Beograda da pika loptu velite? Zbog tog došli otlen dotlen, pa baš niko nema no moj Savo?“Ljudi ga ubjeđivali, objašnjavali, na kraju molili, ali džaba. „Nije on bresposlen da ide gonjat loptu po Beogradu, ima on saden posla, moramo ljetinu sraditi, pa pošlje pred zimu vi dođite.“ Naravno da nikad više nisu došli, nisu budale, čuj mora sradit ljetinu.  I ja sam mu pokušavao objasniti kakva je to prilika, ali džaba. Ljetina je bila prioritet, sve drugo je moglo da čeka. Šta ti je seljak čovjek! Još kad su komšije pitale ko nam je to s kolima dolazio, on kaže: „Ma neki gilipteri Savovi.“I tako zamalo da postanem fudbaler. Vazda zamalo, jebem ti zamalo. – uzdahnu.

Koliko mi je sve to sada smiješno, toliko mi je tada bilo strašno. Evo sad, gledaj, sve pusto, niti ko šta radi niti ko dolazi. Gradovi se gase, o selima da ne pričam.

– Pa zašto poslije nisi nastavio s fudbalom?

– Ma šta znam, vojska, poso, pa ovaj nesretni rat, u tom mladost prođe. Kad si mlad čini ti se ima vremena, a nema, da znaš. Život prođe ko dlanom o dlan, ma jebeš ga valjda je tako moralo biti.

– Nego Savo, ako ja sad dolje u Crnoj Gori sretnem Jelenu, šta da joj kažem? – zadirkujem ga.

– Ma kakvu Jelenu… Jelena je mene zaboravila čim je granicu prešla.

– A ti nju? – smješkam se.

– A ja nju zamalo!

Copyright © 2021 Snežana Aleksić Topalović. Sva prava zadržana.