Vrijeme čitanja: 6 minuta

Te godine zima kao da je odlučila da ostane u našem kraju, sve je bilo zavejano. Virili su samo krovovi iz kojih je kuljao gusti dim. Smetovi su lomili već dotrajale ograde, a prtinu od prethodnog dana bi preko noći zamelo.

– Vala, vaku zimu ne pamtim, za ovije sedsamdeset ne znam da su nas vaki jadi snašli. –govorio je đed – Niđe mać ne mereš, jedva i do štale.

– A đe bi ti? Da ne bi kod One u kafanu? – brecnu se baba – Nek vala baš ne mereš.

Lupanje na vratima, prekinu tek započetu raspravu.

– Domaćine, o domaćine!

Đed se pridiže da otvori.

– Dobar veče Janko!

– Dobra ti sreća, gledao je đed nepoznatog gosta, ma jesi li to ti Smaile?

Čovjek na vratima bio je umotan debelim vunenim šalom, pa mu je samo virio nos, a po obrvama i kosi koja je virila ispod kape uhvatilo se inje.

– Jesam, ja sam.

– Ne mogu da te poznam, zabundo se, ajde ulazi, ulazi. Ama nu! Ulazi vam pa se sazuvaj u verandi, neš se tudi sazuvati.

Čovjek lupi nogama od pod nekoliko puta, a naslage snijega sa ramena otrese rukom, u verandi skinu šal i kapu, pa još jednom lupi nogama, kako bi što više snijega spalo s kundura.

– Napravih ženskinju posla. – pravdao se.

– Ajde, ajde pušti ženskinje, ulazi. Ama, kaka te muka naćerala po vakom kijametu da ideš, moj Smaile? Jesu ti čeljad zdravo?

– Jesu, jesu, zdravo su. –trljao je još promrzle ruke.

– E to je najbitnije. Sjedi tudi kod šporeta. Dajder nam, Zoro, rakiju i kafu.

– Pričaj Smaile, kakva je muka? Oš duvan jedan?

– Može.

Smotaše po cigaru, baba donese rakiju i kafu

– Ajd kad popijete pa da malo meze nasiječem. Janko, nemam vodi stelje, moraću u kolibu.

– Ako moraš, a ti idi.

Inače, da ga baba nije žacnula za Onu, đed bi išao do kolibe i pravio prtinu, a ovako, to je bila mala đedova osveta. Znaju se u dušu, pola vijeka su zajedno.

Baba se namršti i izađe.

– Janko… – poče Smail, pa se nakašlja, oni zajam od proljetos – Dogovor je bio do zime, ali podrijepilo se nešta, ne merem progledat, kršio je ruke i spuštao pogled. Mislio sam, kad prodam tele, ali oteli mrtvo. Ja para nemam niti znadem od života šta ću. Imam kravu, dobru, uranjenu, pa sam došo da ti reknem, ako oćeš dođi i vodi je.

Lice mu je bilo crveno što od promrzlina, što zbog stida koji je osjećao ovaj pošteni čovjek.

– Nijesi valjda zbog radi toga došo po ovijem jadima?

– Jesam. Oduži se ova zima, sve sam čeko da okopni, ali ovom kijametu kraja nema, pa ko velim moreš svašta pomisliti, pojedoh se živ. Vazdi sam na vrijeme vraćo, ali saden ne mere, pa ne mere. Eto, Janko, tako stoje stvari. Da ti tražim da me čekaš još, ja znadem da bi ti čeko, no ne znam kade ću uzmoći. Vako je najbolje.

– Kolko imaš krava, Smaile?

– Jednu, ali dobra, mlječna, uranjena, samo eto prvotelka, pa mrtvo oteli.

– Nije hića Smaile, meni se ne žuri, a krava imam. Nek prođe ova zima pa polako, nešto ćeš vratit, nešto odradit, lako ćemo se nas dvojica dogovoriti. E evo Zore. Ti, Boga mi, ko da si u selo otišla, a ne u kolibu, da te čoek po smrt pošalje naživio bi se. – nasmija se đed i nazdravi Smailu – Dajder nareži nam to malo da u kljun ubacimo. –đed je pokušavao da oraspoloži Smaila.

– Ajde založi malo, dajder Zoro malo kiselog kupusa.

Baba ga mrko pogleda, jer je opet morala izlaziti iz kuće, ali ne reče ništa.

Đed i Smail su još dugo sjedili, mezili, pili rakiju i pričali.

– Odo polako, evo već se smrklo. Fala ti Janko. Ne mere insan u svakog ni uzajmit.

– Ajde, ajde Bogu fala, tu smo jedni drugima. Pozdravi čeljad, tapšao ga je po ramenu.

Đed je imao taj poseban, rijetki dar od Boga, ne znam kako bih ga nazvala. Smirenost ili skromnost, ali onu pravu Biblijsku. Nikad se nije u dobru uzdizao, a kad bi ga kakvo zlo zadesilo, opet bi ostajao smiren i pribran. Nesretnike koji su dolazili po zajam uvijek je gledao kao ravne sebi, nikad s visine. I baš to ga je, htio on ili ne, uzdizalo u očima drugih.

– Okle Smail za mila Boga, po vakom kijametu. –upita baba kad su ispratili gosta.

– Došo zbog zajma. – reče đed.

– Pa je li vratio?

– Je li vratio? Šta tebe briga, je li ili nije. Pitam li ja tebe je li ti Markovica vatila findžan kafe? Ne miješaj se đe ti nije mjesto.

– E vala Janko svašta od tebe. Pa samo pitam, Bog s tobom.

– Jeste, vratio je. – odsječe đed.

Zima je tek krajem marta napustila naš kraj, nikad duža i nikad hladnija, mada studen koja se uvukla u kosti nije imala veze sa zimom. Ljudi su počeli da se dijele na naše i njihove, izbjegavali su jedni druge i priklanjali se svako svome. Bilo je pitanje dana kada će buknuti rat. Dnevnik se gledao svako veče u strogoj tišini.

– Ne valja, – govorio je đed – ako pukne, jadi!

Smail je došao čim je okopnilo, sa najstarijim sinom, još golobradim momčićem, da pomogne đedu oko ograde koja nije izdržala težinu snijega. Radili su i pričali o svakodnevnim brigama seljaka. Đed je pripremio novo grabovo kolje.

– E vala, ako i ovo polomi, neću više ni ograđivati.

– Neće za, bar dvije, tri zime, – govorio je Smail – a i ako polomi tu smo, zagrađivaćemo.

Strah i neizvjesnost su rasli poslije svakog novog dnevnika. Baba je krišom od đeda zaključavala verandu. Inače, naša kuća nikad nije bila zaključana. A onda je jedne večeri došao Smail, sav zadihan i usplahiren.

– Janko, zlo je doba, pokupi čeljad i ajte svojima.

Đed je ćutao, kao da se ništa ne dešava.

– Ajde u kuću Smaile, da kafenišemo. Zoro, metnider nam kafu. Kako su ti čeljad?

– Dobro su Janko, dobro. Janko poslušaj me, neće ni ovo zlo dovijeka. Skloni se sa svojima.

– Viđeću, reče đed, fala ti Smaile. Oće li ta kafa Zoro?

Smail je otišao u noć i nikad ga više nismo vidjeli. Te večeri spakovali smo stvari, a sljedeće otišli u susjedno selo kod đedove sestre. O ratu neću pisati, bilo ne ponovilo se, nikad i nikom. Ko ga htio, u kući mu bio.

Prošle su godine. Đed je već gazio devedesetu kad se ispred naše nove kuće zaustavio automobil sa stranim tablama. Izašao je mlađi čovjek.

– Je li ovo kuća Janka Milovanovića?

– Jeste, rekoh.

– Je li domaćin tu? – smješkao se.

– Jeste. –uđoh u kuću – Đede, traži te neki čovjek.

Uz pomoć štapa đed izađe u dvorište.

– Dobar dan, Janko. – priđe mlađi čovjek i pruži ruku.

– Dobra ti sreća sokole. – gledao ga je đed.

– Poznaš li me?

Đed ga pažljivo odmjeri.

– Jok vala! Koji si?

– Ibro, Smailov. – osmjehu se.

– Ibro Smailov… – đed reče tiho, a brada mu zadrhta kratko, osmjeh i neka sjeta mu ozariše lice.

– Ajde u kuću. Zoro, Zoro, metnider nam kafu! Ajde, ajde, ne moraš se sazuvat, uđi. Pa oklen ti? Kako su ti čeljad? E vidi koliki si, godine lete, ko juče da smo zagrađivali onu ogradu, ti golobrad bio. Oće li ta kafa Zoro? Vide ko nam je došo, Smailov mali. Kako je Smail, što on nije došo s tobom?

Baba se ushodala po kući, kao da prvi put imamo goste.

– Da si ti zdravo, umro je proljetos. Dobio neku tešku upalu pluća, kratko je bolovao. Ja sam sa porodicom u Njemačkoj, mater je dolje u selu. Dobro je, životari, sestre se poudale, i tako… Ti Janko isti, godine ti ništa ne mogu, takvog te pamtim. – nasmijao se.

– Ih, Ih kako isti, evo svaki dan se spremam Bogu na istinu, punije 89. Moj sokole.

– Ja sam Janko došao zbog babovog duga, tu je sve, prebroj.  

Izvadio je kovertu iz unutrašnjeg džepa i stavio na sto.

– Kakog duga? Vratio je on dug. –reče đed.

– Kako vratio? Pa rekao mi je Janku pare da se vrate čim se uzmogne.

– Morebit da je smetnuo, davno je to bilo, ali vratio je, evo zna Zora.

Baba potvrdno klimnu glavom.

Ibro se zbuni.

– Ama Janko, sto puta mi je to ponovio. Nemoguće da je vratio, a zaboravio. I kad ti je mogao vratiti? Niste se od rata vidjeli.

– Samo smo Bogu dužni, a on je svoj dug vratio. –reče đed tiho.

– Ali on je meni rekao…

– Ako kažem da je vratio, ondar je vratio, valjda ja znadem je li ili nije, odsiječe đed malo glasnije. Zoro oš nam šta dat da u kljun metnemo, šta si se ukipila ko Drvena Marija?

Ibro je sjedio zbunjen, koverta je stajala na stolu.

– Dobro Janko, ako je vratio, vratio. Uzmi ove pare, neka budu od mene tebi, ja sam se dobro snašao u Njemačkoj. Znam koliko si nam puta pomogao, babo te sto puta pomenuo. Uzmi, biće mi lakše.

– Uzmi ti te pare, sokole. – reče đed – Ima sirotinje pa podijeli i nanijeti za Smailovu dušu. A sad založi, ko zna kad si krenuo, ajde jedi, jedi. Drago mi je da si došo. Vidi ga Zoro, isti mater svoja. De jedi, bolan.

Đed je kao i obično skretao s teme kada bi osjetio nelagodu kod sagovornika.

– Jedi, e tako, ne mere se gladan na put.

Ibro je i dalje sjedio zbunjen, jeo je mehanički, u glavi su mu odzvanjale babove riječi:

– Janku da se dug vrati, – a s druge strane Jankove: – Vratio je!

Takav je i otišao, potpuno zbunjen.

Godine prolaze, vremena se mijenjaju. Nema više ni onakvih zima, ni onakvih ljudi. Odrodili smo se, svako sebi i još vjerujemo da tako treba. Usluga za uslugu, sve se vraća, sve se plaća. Ismijavamo se dobroti. Sve se može kupiti i to je postalo normalno. Stida nema, a čast je odavno izašla iz mode. Hoćemo sve i odmah.

Srljamo u duhovnu propast, a ustvari samo smo Bogu dužni i teško nama dok to ne shvatimo.

Copyright © 2020 Snežana Aleksić Topalović. Sva prava zadržana