Vrijeme čitanja: 7 minuta

Đed je uvijek govorio da je rat najveće zlo koje može zadesiti narod. Da se ljudi u zvijeri pretvaraju, da strah i glad mogu od čovjeka svašta napraviti.

– Rat ti je nevolja, sinko moj. Bijeda, boleštine, jad pa eto ti. Nije dobro ovo što govore na televizoru. Nevalja Boga mi, nevalja. Jok!

Motao je škiju svojim koščatim rukama i zamišljeno odbijao guste dimove.

Đed je veći dio života proveo u planini za ovcama. Imao je veliko stado, blago, kako ga je on zvao. Bio je visok, koščat, a koža, od planinskog vjetra, bila mu je tamna i gruba. Imao je tri sina i dvije kćeri, svi Bogu hvala, udati i oženjeni. Stric Stanko, kao najstariji, ostao je uz roditelje, to kao da je bilo neko nepisano pravilo. Oženio se, dobio dva sina, Dušana i Zdravka i nastavio život u planini. Ostali, što zbog posla, škole, što zbog lagodnijeg života, odlazili su i ostajali u gradu.

Ljeti bi se okupljali na planini i ostajali dok se ne sradi ljetina. Tih dana, mala kamena kuća vrvila je kao košnica. Baba se posebno zahvaljivala Bogu što joj se đeca slažu i pomažu jedni drugima i što nisu zaboravili ognjište.

Svi smo znali da je Dušan đedova zjenica oka. Prvi unuk, još Dušan, ko njegov pokojni brat blizanac, kojeg je grom ubio u planini i čiju smrt đed nikad nije prebolio, ni planini oprostio. Nismo se ljutili zbog toga, đed jednostavno nije znao kako to da sakrije. Dujo moj, tako ga je zvao od milja. Duju bi uvijek davao najljepšu voćku, najljepše parče mesa sa ražnja i najviše para. Baba bi ga ponekad opominjala:

– Ne razdvajaj đecu, jadan ne bio.

– Ama, volim ja njike sviju, no… – nije znao šta da kaže, a da nekog ne uvrijedi.

– No Dušan ti najmiliji. – gunđala bi baba.

– Nije to, no s nama vodi odrasto, sviko na nj’.

– Pa i Zdravko je s nama odrasto, pa…

– De, de Roso. Tebe vala niko nadgovoriti ne mere.

Voljela sam da slušam te njihove sitne prepirke.

Dušan je zaista bio mladić za primjer. Vrijedan, poslušan, odgovoran, pošten. Školu je završio, vojsku odslužio.

– Još da se oženi, –govorio je đed – da mu đed zdravicu podigne, ne bi vala imo obraza ništa više od Boga tražiti.

I Dušan je đeda volio i tražio od njega savjete, što je đedu posebno prijalo. Bio je naočit mladić, krupan lijep, kao što samo mladost može biti lijepa.

Te naše bezbrižne i sretne dane, prekinulo je ono čega se đed pribojavao. Rat!Buknuo je kao bure baruta. I baš kao iz đedove priče, donio jad, bijedu i nesreću, a nas iz grada vratio u malu kamenu kućicu na planini. Muškarce su mobilisali, među njima i Duja. Đed je htio da ide u komandu, da traži da Duja oslobode, na što se unuk prvi put za svojih 22 godine suprostavio đedu.

– Neću đede, ako idu svi, idem i ja.

– Ma znadem Dujo moj, ali odoše ti stričevi i ćaća, mora neko i kod kuće ostati. Ima posla, ne mislim ni zbog čeg drugog, no ko velim, kako ćemo ljetinu sraditi – tražio je đed izgovore. Ali ovaj put nije uspio nagovoriti Duja da ga posluša.

– Dobro de, kad si već zajunio, ajde. – ljutito je rekao đed, a već u sljedećem trenutku rečenicu počinjao blago i smireno – Dujo moj, čuvaj mi se sinko, mlad si ti sokole, a ovo je vučije vrijeme. Ne znaš ti još ni šta je život, a kamoli rat.

– Dobro đede, dobro, pa nijesam dijete. Služio sam vojsku, kako bude drugima biće i meni.

– De, de, šta se odma obadaš, polako. Armija je jedno, rat je drugo. I zapamti – ne junači se, Dujo! Junaci se kući ne vraćaju. Slobodno ti bježi kad zagusti. Nije sramota pobjeći, bitno je glavu sačuvati. Poslušaj me sinko. Rat je zlo. Vazdi suve čarape da imaš, hranu i vodu čuvaj.

Znao je đed da uzalud priča, ali šta mu je drugo ostalo.

– Vratiću se, đede, obećavam. A obećao sam i jednoj iz Stankića, ne smijem joj slagat. Joj đede, da je samo vidiš, noćima ti zbog nje ne spavam. Pa kad dođem da je isprosimo.

– A čija je, blago đedu? – razvedri se staračko lice.

– Jovanova, Ilijina unuka.

– Ilijina? Eeee blago ti je đedu, znadem, znadem, i mater joj Bogme bila lijepa, išo sam im u svatove. Blago đedu, blago.

– Eto, đede, kad dođem idemo na dogovor.

– Ako, oči moje, ako.

Duja smo ispratili i pozdravili se s njim. Đed ga je pratio sve do ceste, kao da nije htio da ga pusti. Dugo vremena, slika krupnog mladića i suvonjavog starca koji ga prati u rat, ostala mi je urezana u sjećanju. Đed i unuk, tako bi se zvala slika da znam slikati.

Đed se vratio i sjeo na sećiju, pušio je i gledao u jednu tačku.

– Ja… – samo bi ponekad udahnuo – Ja…

Vijesti do našeg sela stizale su rijetko. Struje nismo imali mjesecima, a tranzistor smo uključivali samo kad đed nije bio tu.

– Gasi to sokoćalo, ništa čojek dobro čut ne mere! – zagalamio je jedan dan na strica.

Kasnije smo ga uključivali samo kad on ode za ovcama.

Dujo je dolazio već dva puta, svi smo mu se radovali a đed ga je milovao, kao malo dijete.

– Oči đedove – gledao je u Duja, a lice mu je dobijalo blažen izraz – Roso, čarape mu nove donesi, zima će uskoro, osjećam je u kostima, samo što nije.

Došla je zima, surova, kakva samo zna biti u našim krajevima, a ova čini mi se surovija i hladnija nego inače. Snijeg je prekrio sve, virili su samo krovovi sa odžacima iz kojih je danonoćno kuljao gusti dim.

Đed je bivao sve ljući, planuo bi za svaku sitnicu, a u stvari sve je to bilo od brige za Dujom.

– Sve vam potaman, siti, pjani, toplo vam i opet vam nešta fali, – ružio nas je – a moj Dujo, ko zna đe je na ovom kijametu. Nevjesta, jesi li mu spremila čarapa kad je ono bio?

– Jesam, tata. – govorila je strina i sama utučena.

Baš tih dana, dok je mećava bjesnila, u našu kuću došla su dva čovjeka u uniformama.

Đed je skočio sa sećije.

– Đe mi je Dujo? – gledao je unezvjereno.

Još tri sina bila su mu na ratištu, ali đed je samo za Duja pitao, tolika je bila njegova ljubav prema unuku. – Đe mi je dijete? Šta šutite?! – uzviknuo je.

– Polako čiča, sjedi, polako, živ je. – napetost u vazduhu je rasla.

– Pa šta je ondar?

– Zarobljen je, njih trojica.

Strina vrisnu, ostali se okupiše oko nje, a đed ispusti neki, ne znam kako bih to nazvala, ni krik ni uzdah, nešto između, nešto toliko bolno, da mi se urezalo u pamćenje za cijeli život.

– Moj Dujo. Zarobljen.

Pokušavao je da smota škiju, a ruke su mu se toliko tresle, da je na kraju bacio i kutiju i papir u koji je pokušavao zamotati duvan.

– Daj mi cigar. – reče čovjeku u uniformi. Zapali i zagleda se u onu svoju tačku – Šta sad? – upita.

– Sad moramo čekati. Ne znam đede, dogovoriće se neka razmjena, nekada to ide brzo, a nekada se mora čekati po nekoliko mjeseci. Sve zavisi.

– Nekoliko mjeseci?! – viknu đed – Kakije mjeseci kukala mi majka, kakije mjeseci! Da čekam nekoliko mjeseci, da ne znam šta mi je š đeteta! – ustade i ode u sobu.

– Naći ćemo vaše muške, doći će oni večeras kući. – reče jedan od one uniformisane dvojice, pozdraviše se i izađoše.

U kući je bila jeziva tišina, a slutnja da će nešto ružno da se desi visila je u vazduhu kao zla kob. Đed je iz sobe izašao u štednom odijelu, kako je zvao svoje nove čakšire i košulju.

– Roso đe mi je oni singavi sviter? Donesider mi ga, i onu Mirkovu šofersku jaknu.

– Gdje ćeš to? – začudi se baba

– Idem po Duja. – reče đed tako sigurno, kao da je Dujo tu kod komšije, pa ode da ga dovede.

– Nevjesta, nađider mi dvoje čarape. – nastavi đed da se sprema – I metni mi čanak kajmaka i malo ljeba u onu torbu.

– Tata, bolan kud ćeš? Sad će i oni s položaja, pa viđećemo nešto.

– Nema se šta čekati, ni gledati, ja idem po Duja.

– Ama bolan, đe ćeš? Vidiš li ti nevremena, samo što se nije smrklo. – mucala je baba.

– Smrklo se meni, Roso, da mrklije bit ne mere! Spremi što sam reko. Ja idem po Duja.

– Pa đe po Duja crni Todore? Ni oni ne znaju đe su ga odveli, oćeš i ti glavom da platiš? Ne znam šta si naumio, ali neka ti je Bog u pomoći.

– Naumio sam da idem po Duja. – ponavljao je đed kao u transu.

– Kako ćeš, bolan, pro planine sam po ovom jadu i kijametu? Sačekaj đecu. – odhukivala je baba.

– Lako ću ja sam pro planine, nijesam jednom, a kako će mi Dujo tamo sam?

Niko ga nije mogao zaustaviti. Uzeo je crveni šal, obmotao ga oko glave, svojstveno ljudima tog kraja, strikovu šofersku jaknu i svoj izrezbareni čobanski štap.

– U zdravlju ostajte. – rekao je i izašao na mećavu.

Đed je uzeo sve pare koje je godinama čuvao, pa čak i one za ne daj Bože, koje se nikad nisu dirale.

– Otkupiću Duja, ima odi dosti para. Svakom su pare slatke, malo se ko libi na pare, a odi ima puno para, samo da ga nađem, – mislio je dok su mu surovi vjertovi šibali ogrubjelo lice – a onda polako u Stankiće, po đevojku.

Polako nogu, pred nogu, išao je prema planini. Nosila ga je ljubav. Ljubav prema unuku, ljubav veća od planine koja je stajala pred njim. Planine, čiji su bijeli vrhovi dodirivali nebo. Đedu se činila mala, šta je jedna planina naspram njegovog Duja. Znaju se on i planina godinama, svašta su zajedno preživjeli, i ovo će. Korak mu je bivao sve teži, a mećava sve jača i nemilosrdnija.

– Moram naći zaklon, pomislio je, malo prezalogajiti, odmoriti, pa put pod noge. Ima još pola dana hoda, taman u zoru da stignem. Ko star insan. Dujo me sigurno čeka, zna on da će njegov đed doći po nj’. Samo malo da počinem.

Muški su po dolasku kući odmah krenuli za đedom, ali nisu ga našli tu noć. Mećava je nastavila svoj ledeni ples i narednih dana, tako da je potraga za đedom bivala sve teža i uzaludnija. Na kraju su prestali da ga traže.

Stiglo je proljeće, sve se budilo i pupilo. Krenuli su opet u potragu. Ipak, čobani su ga našli. Čobani najbolje poznaju planinu. Po zahladcima je još bilo snijega. E baš u jednom takvom zahladku, našli su crveni šal, čobanski štap i strikovu šofersku jaknu.

Dujo je već bio razmijenjen. Sjećam se te večeri kad su ga dovukli s vojnim kamionom. Plakali smo od sreće i mi i on.

– Đe mi je to đed? – zbunjeno je gledao po nama.

Baba mu je ispričala sve, polako. Nikad nisam vidjela da neko muško tako plače, ječi.

Dujo se promijenio, strah ga je izobličio, nikad se nije oporavio potpuno. Đedova smrt ga je dodatno dotukla. Osjećao je krivicu. Zašto nije poslušao đeda, pitao se svaki dan. Oženio se mnogo godina kasnije, iz susjednog sela, oženio je nešto stariju djevojku. U Stankiće nikad nije otišao, bio je sjena onog mladića koji je kanio s đedom isprositi nevjestu.

– Gdje ću ovakav pred nju? – mislio je.

Kažu, kada umreš od smrzavanja, utoneš u san i bude ti toplo, sanjaš nešto lijepo i umreš u snu. Ne znam da li je to istina. Želim da vjerujem da jeste. Želim da vjerujem da je moj đed zaspao, da mu je bilo toplo i da je sanjao kako sa svojim Dujom ide u Stankiće da isprose nevjestu. I da se iz tako lijepog sna, đed nije želio probuditi.

Inače, znaju se on i planina godinama, pobijedio bi on nju, nije jednom.

– Rat ti je nevolja, sinko moj, bijeda, boleštine, jad pa eto ti.

Copyright © 2020 Snežana Aleksić Topalović. Sva prava zadržana.