Vrijeme čitanja: 3 minuta
U kući Aćimovića tih dana vodila se žučna rasprava. Svi ukućani su bili za to da se uvede SVJETLO, osim đeda, a đedova je, zna se, bila zadnja.
– Ama bolan, tata, svi uvode, samo ti zavr’o pa ne daš! Večeras je sastanak, šta ja da kažem ljudima? – ljutio se Vojin.
– Kaži im nećemo, nama ne treba. Kako smo doslen živjeli brez SVJETLA i oslen ćemo, eto tako im kaži.
– E pa idi ti pa im kaži, ja neću ići da se brukam.
– Što da se brukaš? Evo za šta će nam SVJETLO, za mila Boga? Za vida uradimo sve što treba, kad pa’ne mrak, pod gunj, nećemo se zar gledati po noći?
Vojin ljutito odmahnu rukom i izađe iz kuće.
Baba nastavi raspravu:
– Što sikiraš đecu jadan ne bio? Nek’ uvedu svjetlo, šta fali? Vas svijet uvodi. Juče mi priča Jela da su Mijo i Stana u varoši uveli i neko zvonce pa kad im dođeš pred vrata ima neka puljka, ti prituljiš i ono njima zvoni u kući i tako znadu da im je neko doš’o.
–Ma šta kažeš? Zvonce? – smijao se đed – A kako su doslen znali da im je neko doš’o? Šuti očiju ti! Svašta će ti dokon čo’jek izmisliti. Čuj, zvonce! – čudio se.
– Ja ti samo kažem šta sam čula, a ti nemoj, pa nek ti ljudi sjutra na đecu upiru prstom! Vazdi si bio čoit. – reče baba, ne skidajući pogled s igala.
– Ja manite žene! Dobro, de, ko će tebe slušat’ da drobiš… Đe Vojin iziđe? Zovider ga, ići ću i ja š njime dolje da čujem šta ljudi pričaju. Pa ako svi uvode to đavolje SVJETLO i mi ćemo, a za šta će nam, Bog me ubio ako znadem.
Baba se osmijehnu. Đed je vijek proveo za ovcama u planini i nije mnogo mario za novotarije koje je donosilo novo doba. Lijegao je rano, nekada i s prvim mrakom, a ustajao čim bi se njegov oroz Ćiro oglasio. Poštovao je zakone prirode, slušao organizam i bio zdrav kao dren. Nikad se u životu nije prejeo i nervirali su ga alavi ljudi.
– Ne živi se da se jede, već se jede da bi se življelo! – govorio je.
Đed i Vojin su se vratili pokasno.
– Eto, uvešćemo svjetlo! Zorka, je li ti saden srce na mjestu? Moći ćeš se s nevjestama gledat’ dan–noć, moćete se gledat’ dok jedna drugoj oči ne povadite! – nasmija se.
Baba ništa ne odgovori, samo otpuhnu kroz nos.
I tako su u kući Aćimovića lampe i čirake zamijenile sijalice, mada na početku i nisu donijele neku veću olakšicu, jer niko osim đeda nije smio paliti svjetlo. Mogao si, vala, sjediti u mraku do sutra i gledati u prekidač i sijalicu, upaliti nisi smio, a kad đed pođe na spavanje, najkasnije u osam sati, svjetlo se gasilo. Pa ti volj’ pod gunj, volj’ tražiti čirak.
Zvonce naravno nije dolazilo u obzir, mada je bilo priče i o tome. Sva rasprava je završena jednim đedovim pogledom. Pošto sam bila jedina unuka, đedova Vila. kako me zvao, jednog jutra mi obeća, kad se vrati od ovaca, da će me pustiti da ja upalim svjetlo, a mojoj sreći nije bilo kraja. Cijeli dan sam provela u iščekivanju. Hodala sam oko kuće, izvirivala kroz prozor, pela se na čardak kako bih vidjela čim se stado pomoli iza brda, a sam taj svečani čin paljenja svjetla iliti pritiskanja puljke ne znam s čim bih uporedila, takvo uzbuđenje sam osjetila još samo jednom u životu davne ’78. kad sam nosila Titu štafetu.
Po priči komšinice Đuke.
