Vrijeme čitanja: 15 minuta

Ništa čovjeka ne može tako ružno obilježiti i etiketirati kao sredina u kojoj je odrastao. Što je sredina manja, etiketa je veća. Nigdje se ne daju tako pogrdni nadimci, kao u tim malim učmalim mjestima, vrlo često po nekoj mani ili fizičkom nedostatku: Šepo, Ćoro, Gliban, Putko, Zriko, Švabo, Pekso, Žvaljo, Kljako pa čak i Majmun. Ponekad jednostavno naslijediš nadimak, prenosi se s koljena na koljeno kao titula. Pogrdan nadimak je breme koje nikad ne gubi težinu.

Uvijek sam se pitala kakav nadimak dati čovjeku koji hromog čovjeka naziva Šepo, slabovidog Ćoro,

koji se raduje tuđoj muci i koji najčešće cijeli svoj život provede ne shvatajući da je hrom u mozak i slijep pored zdravih očiju. Nisam našla adekvatnu riječ, mislim da ne postoji.

Švabov mali, ili Hans, kako su ga zvali još od ranog djetinjstva, bio je predmet ismijavanja lokalnih dripaca. Imao je sve predispozicije da ga jedna takva sredina proguta i ispljune u blato, ali Švabov mali imao je sasvim jasan plan i čvrsto se držao njega – otići iz ove vukojebine i nikad se ne vratiti!

Švabo, naravno nije bio Švabo. Bio je gluhonijem od djetinjstva. Sad pazite ovo – nijem, pa od toga Nijemac, pa od Nijemac – Švabo, kakvom bolesnom umu ovakva izvedenica pade na pamet?

A Hans? Pa kako bi se Švbaov sin drugačije zvao, nego Hans?

Švabo je bio vrijedan, porodičan čovjek. Radni vijek je proveo u komunalnom preduzeću, a poslije posla je radio šta god bi mu neko ponudio, cijepao drva, unosio ugalj, miješao malter, kopao grobnice. Ništa mu nije bilo teško, ali opet siromaštvo je bilo tu, izlazilo na površinu i vidjelo se golim okom. Imao je velika drvena kolica, kojim je prevozio sve i svašta, najčešće stočnu hranu i brašno za sitniš. Porodica mu je bila sve na svijetu, jer pored hendikepa koji je imao, mislio je da se nikada neće oženiti, a o djeci nije ni maštao. Bog je imao drugačije planove.

U kasnim tridesetim, Švabo je upoznao Danku. Dolazila je kod sestre, tačnije polusestre, u posjetu. Već je imala jedan propali brak iza sebe i gazila je četrdesete.

– Pušćenica. – govorili su ovi što znaju na čemu zemlja stoji.

– Nema đe, pa daj šta daš, našla krpa zakrpu.

– Znam joj ja čojeka, domaćin jedan po jedan.

E taj domaćin ju je 20 godina zvao „jalovuša”, tukao i progonio, na kraju i otjerao i doveo mlađu, ali opet jalovušu. Danka je u Švabu našla sve što je željela. Bio je dobar i nježan, vrijedan i iznad svega pošten. Naredne godine dobili su sina. Smatrali su to darom od Boga, tako da se ime Božidar nekako samo nametnulo.

Božidar je unio radost u Švabov i Daničin dom. Švabo je žurio kući s posla i uživao u svakom trenutku provedenom s porodicom. Nekad je bio ljut na Boga, na sudbinu, na težak život, a sada je sve to bilo malo i nebitno. Jedino su mu bili bitni Božidar i Danka. Zahvaljivao je Bogu svakodnevno. Božidar jeste odrastao u siromašnoj porodici, ali u izobilju ljubavi, a to je, valjda, jedino pravo bogatstvo.

Njegove muke počele su sa polaskom u školu, već prvih dana djeca su počela da se ismijavaju njegovim krutim ortopedskim cipelama, koje je zbog ravnih tabana nosio gotovo cijelo djetinjstvo, a kasnije su mu se smijali zbog svega i svačega. Počeo se povlačiti u sebe, sklanjati i odvajati. Crvenio bi se svaki put kad bi ga učiteljica prozvala, iako je skoro uvijek znao sve odgovore. Djeca nekada znaju biti surova, a prema Božidaru njih trojica: Jovo, Samir i Janko, bili su nemilosrdni. Bacali su mu knjige u potok, imitirali njegovog oca i njegov znakovni jezik, gađali ga grudvama i blatom, otimali užinu i bacali. Kući je dolazio uplakan i u toplom zagrljaju majke nalazio mir.

– Bog je svačiji Božidare, –govorila mu je majka – pusti… Tebi je Bog pamet dao, iskoristi je sine.

Matematika mu je bila omiljeni predmet. Vrlo lako je rješavao zadatke za starije razrede, ali taj njegov izraženi talenat primjetio je tek nastavnik matematike, uz čije je instrukcije i podršku osvajao uvijek prva mjesta na takmičenjima.

Nikad nije bio među učiteljicinim miljenicima i koliko god da se trudio, dobijao je samo šture pohvale. Sada zna da su sve te male i velike nepravde od njega napravile ovo što je danas, uspješnog čovjeka, da su mu bile vjetar u leđa i da su ga gurale ka uspjehu, ali tada… Tada je samo boljelo.

Od kad mu je gospođa Dunja rekla:

– Sve što možeš da zamisliš, možeš i da ostvariš. – nije prestao da mašta.

Zamišljao je sebe kao bogatog i uspješnog čovjeka. Čas je vozio skupocjeni automobil, čas avion. Maštao je kako ga svi vole i poštuju. Išao je i na put oko svijeta velikim brodom, koji je izbjegao katastrofu samo zbog njegove dovitljivosti.

Mašta je dar od Boga. Ko ne zna da mašta, siromašniji je od najsiromašnijeg čovjeka na svijetu. Kad god je teško, mašta je tu, a ko zna da mašta njemu je lijepo kad god poželi.

I eto poslije toliko godina on, Švabov mali, Hans, dobio je pozivnicu da prisustvuje svečanosti povodom stogodišnjice škole kao počasni gost, da održi kratak govor i primi zahvalnicu. Sve ove godine, a prošlo ih je mnogo, trudio se da zaboravi, a noćas su sjećanja navirala kao bujica, bila su živa, skoro opipljiva i jednako bolna. Sjećao se majke i njenih toplih smeđih očiju, njene kućne haljine sa sitnim cvjetićima, sigurnosti koju je osjećao u njenom zagrljaju. Majka je uvijek ljubav.

Sjetio se noćas i očevog tužnog pogleda kad je morao vratiti kanticu marmelade na kasi, jer nije bilo dovoljno novca, a bez marmelade se može, i kako je te večeri majka pravila palačinke sa šećerom i orasima koje su zajedno tucali pred šporetom. Sjetio se čak i svoje školske slike u pažljivo ispeglanoj crvenoj košulji, koju mu je poklonila gospođa Dunja za Katolički Božić. Svake godine dobijao je lijepo upakovane poklone od gospođe Dunje i neizmjerno im se radovao. Volio je gospođu Dunju i divio se njenoj svestranosti. Bila je drugačija od svih žena koje je poznavao. Provincija nikad nije uspjela da je ukalupi u svoje tijesne, krute kalupe. Uvijek stepenik iznad i korak ispred.

Da, školska slika, mrzio je tu sliku. Učiteljica ga je natjerala da se nasmije, a grimasa koju je ovjekovječio objektiv starog fotoaparata, na sve je ličila osim na bezbrižno, nasmijano, dječije lice. Otac ju je kasnije uokvirio i visila je na zidu iznad kuhinjskog stola i kao da mu se rugala.

Sjetio se i polutetke, polupismene polugospođe, koja je koristila svaku priliku da ponizi svakoga koga je smatrala nižim od sebe, vrlo često i njegovu majku. Sjetio se i kako je od te iste tetke dobio šamarčinu u osmom razredu. Bili su svi na selu, tetka je našla cigare i pred svima mu opalila šamar uz pregršt pogrdnih riječi. Cigare, naravno, nisu bile njegove, već Sašine. Saša je bio njen sin jedinac koji se uvijek iz svega izvlačio kao kišna glista. Takav je i bio, pravi beskičmenjak. I tada je ćutao, nije se branio.

On se u stvari nikad nije branio ni pravdao, vrlo rano je naučio da vlada zakon jačeg. Gospođa Dunja mu je rekla da je pravda je spora kao kornjača, ali da kida kao la. Vjerovao joj je i držao se toga. Kasnije, kroz život, uvidio je to više puta. Ta ista tetka je prije par godina tražila novac od njega, jer je njen sin jedinac, sada već okorjeli kockar, zapao u takve dugove da mu je život visio o koncu. I ne samo ona, još mnogo njih za koje je odjednom postao zemljak, rođak, stari drug.

Sjetio se i Željke, školske drugarice, namrgođene djevojčice, uvijek ošišane na kratko. I Željka je odrasla u siromašnoj porodici, ali kad joj je jedan od mangupa iz razreda podigao suknju, Željka nije plakala niti ga je prijavila učiteljici. Sačekala ga je poslije škole i kamenom mu razbila glavu. Slično su prošli i ostali koji su na bilo koji način pokušali da se našale na njen račun. Odrasla je uz petoricu braće i morala je naučiti da se izbori za sebe. Psovala je kao muškarac i važila je za nekog s kim se nije šaliti. Prema njemu nikad nije bila gruba, čak ga je više puta branila, a on joj je zauzvrat radio domaći iz matematike.

– Jebo ga ti Hans, ko da nemaš ni noge, ni ruke! Ili udri ili bježi, ili si donji, ti vazda ovo zadnje. Ne možeš tako, moraš im pokazati zube, jesi me čuo?

Stajao je pognute glave ispred nje. Znao je da je u pravu, ali isto tako je znao da nema dovoljno hrabrosti da im se suprostavi.

Ona je, u stvari, vječito ispravljala krive Drine i istjerivala pravdu, nekad sama nekad uz pomoć braće, ali uvijek uspješno. Svađala se s nastavnicima, ne zbog sebe, koliko zbog drugih. Božidar je bio siguran da će Željka biti sudija kad poraste i da će taj sud biti čuven po pravednim presudama. Sjećanje na Željku uvijek mu izmami osmijeh. Dobra Željka, koliko je samo puta stala u njegovu odbranu. Dugo nije čuo ništa o njoj.

Odavno je otišao iz rodnog kraja, upisao Mašinski fakultet i započeo novi život. Znao je da je svaki početak težak i da će trebati vremena da se navikne, ali njegov je bio pretežak. Samoća je bila nepodnošljiva. Prvi put bio je sasvim sam. Nije to ona usamljenost koju je osjećao zbog odbačenosti, već prava pravcata samoća. Stalno je mislio na roditelje, na Željku, na mudrosti gospođe Dunje.

Radio je najteže poslove tokom studija, posebno na početku i tek tada je shvatio žrtvu svoga oca. Oduvijek mu se divio, ali sada je bio potpuno svjestan njegove veličine. Zato nikad nije ni pomislio da odustane, znao je da može i da mora, da je bar toliko dužan svojim roditeljima i sebi. Njegovi rezultati već na prvoj godini bili su zapaženi, a patent na kom je godinama radio, kasnije mu je obezbijedio zavidnu karijeru i sigurnu budućnost.

Dolazio je preko raspusta. Majka bi tih dana kuvala najljepša jela i pravila kolače, otac ga je gledao i milovao po licu, gospođa Dunja mu više nije donosila poklone, ali je svaki put kad bi krenuo nazad donosila popriličnu sumu novca. Zato je godinama kasnije insistirao da snese troškove njene sahrane i na taj način se bar malo oduži za sva njena dobročinstva. Sa putovanja joj je uvijek donosio neobične unikatne komade nakita, koje niko nije znao nositi kao ona. Dobra gospođa Dunja, velika dama i veliki čovjek!

Željku je takođe viđao kad dođe. Nije upisala fakultet, zaposlila se odmah poslije škole u lokalnu fabriku. Zarađivala je dovoljno i bila sretna što konačno sebi može priuštiti lijepe stvari, dosta je ona nosila naslijeđenu garderobu od starije braće. Bila je lijepa i ženstvena sve dok ne progovori, a onda bi svojim psovkama i gestikulacijom, glasnim smijehom, opet podsjećala na staru Željku, spremnu da ti kamenom razbije glavu.

Nakon uspješne prezentacije patenta, novine su prvi put pisale o njemu. Kasnije, njegovo ime bilo je poznato u svijetu tehnologije. Gostovao je i držao predavanja na prestižnim Evropskim univerzitetima. Tih dana Švabo je bio najsretniji otac na svijetu, nosio je novine i svima pokazivao članak, stavljao je ruku na srce i pokušavao izgovoriti: Moj, mada ono što je izlazilo iz tih nijemih usta, više je zvučalo kao neki krik. Osmijeh mu nije silazio sa umornog lica. Danka je takođe zvala komšinice na kafu i ponosno pričala o sinu.

Dok su im jedni čestitali iz srca i iskreno dijelili njihovu radost, drugi su već po lokalnoj kafani pametovali, ismijavali i omalovažavali. To su oni što ne praštaju uspjeh, to su oni što vlastiti neuspjeh pravdaju tako što omalovažavaju druge i tako valjda rastu u očima isto tako malih neostvarenih, nesretnih ljudi.

– Viđeste li Švabovog malog? Daleko doguro, Boga mi, svaka čast. – pokrenuo je priču deda Radivoje, učitelj u penziji, sad već načet alkoholom.

– Šta je doguro, Švabova kolica? Ha, ha, ha…

– E ta ti je dobra, čuj Švabova kolica, ha ha ha… Koji si ti kralj! Ma šta kralj, kraljina! Ha, ha, ha!

– Ta će on? Znam ga iz škole, nije se znao ljeba najest. Mulac bio i osto, svi ga zajebavali.

– E Jovo, sjećaš se kad smo ga zatvorili u kotlovnicu? – smijao se Janko.

– Kako ne sjećam, upišo se, ha ha ha…

– U mamu mu jebem, jest me tad ćaća išibo.

– I mene, prvo majka, pa ćaća kad je došo s posla.

– Malo su vas tukli, rekao je deda Radivoje i napustio kafanu. Malo!

– Pa nisi ni ti, učo, daleko doguro! – smijali su se.

– A je li Željka, što ti šutiš? Javlja li ti se drug, sad kad je faca, aaa? – smijali su se.

Željka je ćutala iza šanka. Odavno je prestala ispravljati krive Drine. Život je nije mazio, kad je fabrika, kao i sve u našoj državi propala počela je raditi u kafani.

– Svaki muškarac godinu u vojsku, a svaka žena godinu u kafanu, takav zakon uvesti. – govorila je.

Rad u kafani ju je naučio da se s budalama ne vrijedi raspravljati, ali večeras nije izdržala.

– Evo, slušam vas pametnjakoviće i ne mogu da vjerujem kakvi ste vi paćenici. Sve neki mangupi. Niste makli iz ove vukojebine od ekskurzije, a sve znate i najpametnij ste. Sve jebač do jebača, sve velejebači, a ove godine se u školu upisalo petero djece. Balavite u kafani svaku veče, a gdje treba ćutite ko pičke, tolike godina sprcali u guzicu, živite kod roditelja ko debili. Doduše ti, Janko, ti si kod punice, ti si odselio, napredovo, nema šta, svaka čast! Vi ćete se njemu smijati, mamu vam jebem primitivnu! Pa vi niste dogurali ni do Švabovih kolica! – izgovorila je u jednom dahu, a gornja usna joj je podrhtavala od ljutnje – Ajde, ajde popijte to pa da zatvaram, žene su vam kući same… Valjda! Ajde, paljba! – dodala je. Branila ga je iako nije bio tu, iako joj se godinama nije javio.

– Vidi male što ga brani! Pa što ti drug ne pomogne i ne iščupa te iz ove vukojebine, a?

– Ko zna je li on njoj bio samo drug, aaa Željka? – smijali su se.

Nije nastavila, ipak s budalama ne vrijedi raspravljati.

Godine su prolazile. Božidar je redao uspjehe I oslobodio se onog ružnog osjećaja odbačenosti koji se u njega uselio još dok je bio mali dječak u ružnim krutim cipelama. Konačno je našao svoj put i osjećao da negdje pripada, i pripadao je. Pripadao je nauci, pripadao je krugu uspješnih velikih ljudi.

Godine teškog fizičkog rada počele su da uzimaju danak. Švabo se iz godine u godinu savijao i više nije mogao da se ispravi. Nisu pomagale poznate banje ni poznati doktori. Uprkos svemu, Švabo je izgledao sretno i zadovoljno. On je svoj cilj ispunio, izveo je sina na pravi put i više ništa nije bilo važno. Sad može mirno umrijeti. I umro je tako – mirno, dostojanstveno, u toplini svog skromnog doma, držeći za ruke Danku i Božidara, zar čovjek može poželjeti više?

Poslije očeve smrti, majku je doveo kod sebe i osim Švabovog groba ništa ga više nije vezalo za rodni kraj. Samo bi se ponekad sjetio Željke, a sjećanje na nju uvijek bi mu izmamilo osmijeh.

I Željka je ponekad mislila o njemu. Radovala se svakom njegovom uspjehu, kao da je njen lično i negdje u dubini duše gajila jednu malu nadu, kojoj nikad nije dala da poraste. Uvijek je bila racionalna i surovo realna, ali eto, ponekad, puštala je mašti na volju.

Svečanost povodom stogodišnjice škole otvorio je poznati pjesnik, takođe bivši učenik, koji, tek kad je stekao slavu i uspjeh daleko od rodne grude, bio priznat, hvaljen i veličan u istoj. Nigdje kao u provinciji te tako lako ne odbace i nigdje te još lakše ne svojataju. Dočekan je gromoglasnim aplauzom. Zatim su učenici krenuli sa svojim programom. Pokazali su umijeća iz različitih oblasti, glumili su, recitovali, pjevali, igrali… Božidar je sjedio u prvom redu. Osjećao je znatiželjne poglede, osjećao je onu poznatu nelagodu za koju je mislio da je zauvijek nestala, gušilo ga je. Čekao je da ga najave. Toliko puta je govorio pred punom salom, toliko puta je govorio pred važnim ljudima i nikad nije zamucnuo, a sada je osjećao knedlu u grlu, mislio je da će se srušiti i da će mu se opet svi smijati.

– Zamolićemo uvaženog gospodina Nestorovića da nam se pridruži na bini…

Nikad mu sopstveno ime nije zvučalo toliko tuđe, kao da se radi o nekom sasvim drugom, a on Švabov mali, kao i uvijek, negdje iz prikrajka sve to posmatra. Ne, on ovdje nije i nikad neće biti uvaženi gospodin Nestorović, on je ovdje samo Švabov mali, u ružnim, krutim cipelama. Nije ni znao koliko je u njemu sve ovo živo i jako. Mislio je da je zaboravio, ali nije, samo je godinama potiskivao i sada ne može da zaustavi tu bujicu sjećanja. Zar rane iz djetinjstva mogu biti ovoliko duboke?

Pokušavao je da se pribere. Disao je duboko i mislio je na majku i oca, to mu je uvijek pomagalo. Volio bi da su ovdje, volio bi da vidi njihova ponosna lica. Majka bi plakala od uzbuđenja, a otac bi držao stisnutu pesnicu na srcu u znak podrške i ljubavi. Ta slika ga je umirila.

– Danas ću govoriti njima u čast. – mislio je – Da, to je to, njima u čast, i biće to najbolji govor koji je ova vukojebina ikad čula!

Izašao je na binu, učtivo se zahvalio na pozivu a onda ponosno podigao glavu i počeo:

– Draga djeco, jednom davno, jedna stara gospođa mi je rekla, sve što možeš da zamisliš, možeš i da ostvariš i ta rečenica mi je promijenila život. Postoje mali i veliki ljudi. I jedni i drugi su podjednako važni. Mali ljudi su tu da vas podsjećaju kakvi nikad i ni po koju cijenu ne smijete postati. Mali ljudi su velike ulizice, veliki glumci i velike kukavice i to je, nažalost, što se veličine tiče, njihov maksimum. Mali ljudi vas uvijek vuku na dno, jer to je njihova teritorija. Podmeću nogu, sapliću. Ali ono što je najbitnije – oni ne odlučuju o vašoj sudbini, o vašoj sudbini odlučejete isključivo vi! To zapamtite!

Zastao je da bi vidio kako mali ljudi spuštaju pogled, a onda nastavio:

– Veliki ljudi su svuda oko nas. Poznaćete ih lako, jednostavni su, a jednostavnost je najbliža savršenstvu. Oni se iskreno raduju tuđoj sreći i saosjećaju sa tuđim bolom, i da, oni ne znaju da su veliki i to je jedino pravo mjerilo njihove veličine. Nažalost, mali su uvijek bučniji pa se čini da ih ima više, ali nema, vjerujte mi na riječ. Učite i istražujte. Znanje vam niko ne može oduzeti, znanje je moć. Maštajte, vjerujte, volite i zapamtite: Pravda je spora kao kornjača, ali kida kao lav! U znak sjećanja na moga čestitog oca osnovaću fondaciju, čija će sredstva biti usmjerena na obrazovanje djece iz siromašnih porodica i talentovane sportiste.

Gromoglasan aplauz prolomio se salom. Još jednom se učtivo zahvalio na pozivu i krenuo prema izlazu. Ljudi su mu prilazili, rukovali se s njim, tapšali ga po ramenu, zahvaljivali, a onda je čuo poznat glas:

– E neka si im jebo majku!

Ispred njega stajala je Željka sa osmijehom od milion dolara.

– Željka!!! Jesi li to ti?

– Jok, nego moja baba. – zagrlila ga je čvrsto, bratski, muški.

– Pa dobro, Hans, je li lijepo zaboraviti Željku? Smijem li Vas zvati Hans, gospodine Nestoroviću?

Smijao se.

– E Željka, Željka, nimalo se nisi promijenila. Nisam te vidio, kad si došla?

– Maloprije. Zatvorila sam kafanu da mi ne pobjegneš. Ajmo tamo, imaš li vremena? Imam krušku, iz mrtvih diže.

– Za tebe uvijek imam vremena i ne bih ti pobjegao, našao bih te, ali ja ti ne podnosim alkohol.

– Ti meščini ništa nisi naučio, džaba visoke škole. Čuj, ne podnosim alcohol… – prebacila mu je ruku preko ramena ortački – Moraš nam malo češće dolaziti, gospodine Nestoroviću, mi ovdje svi dobro podnosimo alcohol. Ali dobro, imam sok od jagode, gusti.  Smijala se. E, šta ja sve ne podnosim moj Hanse, ali jebaji ga, ponosna sam na tebe, ali stvarno, imam sve isječke iz novina. Nek se bar neko iščupo iz ove vukojebine. Ja nisam bila te sreće, jebaji ga.

Zaključala je kafanu i okrenula znak „zatvoreno”.

– Ne mogu večaras gledati ove lokalce. – rekla je i nasula dvije rakija – Živio ti meni, Hans, sto godina!

– E, ali ja stvarno ne podnosim alkohol.

– Taman, sad ću te napiti pa iskoristiti. – smijala se – Ajde bolan jednu, neće ti ništa biti, jebo ga ti.

– Živjeli!

– Nisi prestala da psuješ. – smijao se.

– Nisam, ali ja to i ne primjećujem, je li puno strašno?

– Ne znam, da čujem neku drugu ženu bilo bi, vjerovatno, ali tebi stoji.

– Pričaj mi sve, sve me zanima. – gledala ga je širom otvorenih očiju.

– Pa ako si čitala, bojim se da ti i nemam Bog zna šta ispričati.

– Čitala sam o karijeri, pričaj mi o sebi. Gdje si, šta si, kako si? Kako je Danka? Sve, baš sve!

– Pa bojim se da ću te udaviti pričom, prilično sam dosadan. Danka starački, dobro je uglavnom, malo zglobovi, ali ništa strašno.

– Žene?

– Šta žene? – smijao se.

– Imaš li koga? Nisi se oženio, ili sam to propustila?

– Nisam.

– Što?

– Ne znam, jednostavno nisam. Mnogo radim, često putujem. Danka mi izbi oči, kad ćeš, pa kad ćeš?

– Sigurno te spopadaju udavače, ovdje se Boga mi, ne bi mogo odbraniti.

– Ma ne, pa nisam ja baš toliko poželjan muškarac.

Zamalo joj je izletilo: – Jesi, – ali suzdržala se.

– Živio!!! – rekla je i iskapila čašu.

Gledao je tu svoju Željku, neposrednu, prirodnu. Bila je toliko drugačija od svih žena koje je sreo.

– Ti? Šta je s tobom?

– Ako misliš na udaju, nisam se zajebala. Mada, zamalo… Imala sam neku dugu vezu. Kad se to razjebalo, digla sam ruke. Jebeš ljubav. Poslije sam preuzela ovu kafanu i tako taljam dan za danom, evo već sedma godina. Lete ove godine u pičku materinu, saljevala je rakiju za rakijom. Dok trepneš, u četrdesetim si, pih!

Bilo mu je žao, znao je da je život nije mazio, da je borac i da se ispod ove opasne Željke krije jedna sasvim druga, nježna, željna ljubavi i pažnje, kao i svako biće na ovoj kugli zemaljskoj. Svima je potrebna ljubav, jer jedino ljubav može izliječiti slomljenu dušu, a njena je duša, činilo mu se, bila baš takva, slomljena.

– Lijepa si. – izletjelo mu je. Nije to htio reći i brzo je prebacio temu.

– Željka, znam da se nisam javljao godinama, ali ti valjda znaš da sam ja tu za bilo šta. U bilo koje doba dana ili noći.

– Znam, Hans znam, ne brini ništa. Dobro sam ja, nego večeras sam baš uzbuđena i srećna, pa sam malo više popila. Dobro sam… – a oči su joj se punile suzama – Dobro sam…

Nije bila dobro, ne zna da li je ikad u životu bila dobro, čitav život radila je, borila se, gurala braću i bratiće, najljepše godine provela s čovjekom koji ju je tako lako zamijenio i zaboravio, i gdje je sad? Sama, u ovoj učmaloj kafani, u vukojebini kojoj je Bog davno rekao laku noć.

Suze su same krenule i više nije ni pokušala da ih zadrži. Plakala je i plakala i nije željela da prestane, nakon toliko godina otvorila je dušu, a iz nje je izašao sav čemer, jad i bijes. Tuga zbog promašene ljubavi, zbog promašenog života, zbog izgubljenih godina. Dugo je bila jaka, predugo, ne sjeća se kad je zadnji put plakala, a sad se potpuno slomila i ogolila. Pričala je i pričala, a on je ćutao i slušao, brisao joj je suze vrhovima prstiju i samo ponekad govorio:

– Sve je u redu, isplači se. Poslije suza, svaka duša je čistija.

Ne zna ni kad je zaspala naslonjena na njegovo rame, ali želio je da je još dugo gleda, tako usnulu, mirnu, lijepu. Još juče je mislio da više nikad neće doći u ovu vukojebinu, a sad je bio siguran da ga je ponovo vezala za sebe.

– Uh, jesam li ja to zaspala? – trznula se – Koliko je sati?

– Sedam i petnaest.

– Kolio već spavam, jebo te?

– Ne znam, nisam gledao na sat. Jesi li bolje?

– Udavila sam te noćas, izvini. Pretjerala sam s alkoholom…

– Nisi me udavila, drago mi je da smo se vidjeli i ispričali. Popićemo kafu pa bih trebao krenuti. Moraš li raditi danas? Možda bi najbolje bilo da odmoriš.

– Ništa ja ne moram. Mislim da sam se za ovih četrdeset i kusur namorala i previše.

Popili su kafu u tišini, svako u svojim mislima. On tražeći prave riječi, kojima bi joj objasnio kako se osjeća, a ona o tome kako svi odlaze, a ona ostaje, ona i oni odvratni lokalci.

– Trebao bih krenuti. – prekinuo je tišinu.

– Znači, vidimo se opet za petnaest godina. – smješkala se.

– Mnogo prije ovaj put, mnogo prije. – zagrlio ju je jako, onako kako grlite ljude do kojih vam je stalo.

– Sretan put, pozdravi Danku i javi se kad stigneš.

– Hoću, hvala, biće joj drago.

Prvi put mu je bilo žao što ide odavde i prvi put je iskreno želio da se vrati.

Copyright © 2020 Snežana Aleksić Topalović. Sva prava zadržana.