Vrijeme čitanja: 3 minuta

– Pa majke ti, gdje si ti?

– Ej, ćao, evo s posla.

– Jesi li još u onim makaronima?

– Jesam. – zamišljam se u ogromnom loncu sa tjesteninom, dok me Anđa, Jelica i Cica kuvaju.

– Ljeba ti, ko to naručuje? Ja ne mogu zamsliti da neko naručuje makarone. Vidim svaki dan Sofiju, velika cura.

– Jeste, upisala srednju školu.

– Šta je upisala?

– Elektrotehničku.

– Šta će joj to? Što nije medicinsku? To je sada plaćeno. Ali dobro, za medicinsku treba prosjek.

– Ma, ja… –  (to moja kćerka ispod prosjeka, ali hajde).

– A mali?

– On je šesti.

– E sada će se vidjeti ko su bili učiteljicini miljenici, u šestom se sve iskristališe. Pravi je bucko.

– Aha, obloporan, na mene.

– Ali dobro, izvući će se on, još raste, tješi me. E, jebo te, je li ti ono pišeš priče? Kako ti sve ono padne na pamet?

– Prepisujem. – kažem i smješkam se. Nije sigurna lažem li.

– Jesi li bila na odmoru?

– Jesam, na Romaniji.

– Ajde, ne zajebavaj me, jesi li bila na moru?

– Nisam.

– Što?

– Nismo mogli da se dogovorimo oko destinacije. On htio Grčku, ja Tursku. Niko nije htio da popusti.

– Ne zajebavaj me!

– Ne zajebavam.

– Mi smo bili u Grčkoj, ma neću više nikad u Crnu Goru. Jesi vidjela slike?
– Nisam.

Lažem. Naravno da sam vidjela. Šesto osamdeset sedam slika je nemoguće ne vidjeti. Naravno da sam vidjela, gdje su ona i ljubav njenog života imali predah i kako je mali ukras svijeta skakao sa mola i kako je stariji ukras svijeta plivao sa samo jednom „miškom“ i kako su u pijesku nacrtali srce, a u srcu inicijali i datum, i kako ju je najdivniji muž na svijetu iznenadio doručkom….

Žacnu je što nisam vidjela slike pa me pecnu:

– Opet si se malo udebljala. –  odmjeri me.

Eto ti sad – pomislih – što nisi rekla da si vidjela, možda bi ti rekla da si malo smršala, a ovako direkt u čelo.

– Jesam, četiri–pet kila.

– Ja ne mogu nikako da se udebljam. Jedem sve živo, ali džaba.

–Pa neće mast na zlu kost. – pomislih i oćutah.

– Jesi vidjela kako je kona smršala? Prava mačka.

– Koja kona?

– Pa Žuta.

– Žuta je uvijek bila mačka, a sada je mačka i po.

– E, vidim ti svekra neki dan. Radi sam, nisam znala da su se razišli!

– Ko se razišao?

– Pa njih dvojica, ne rade više zajedno.

– Ne rade. – nastade tišina.

– Pa što? – ne izdrža.

Prečujem i pravim se da nešto nije u redu.

– Ma pusti – kažem – svako sebi.

– Svako sebi, to je najbolje. Ja sam to na početku riješila, ne sekiraj se.

– Ne sekiram se.

– Dobra ti ta tunika, gdje si je kupila?

– Kod Mevle, na brdu, dvije marke.

– Daj ne zajebavaj, nije valjda da gore kupuješ?

– Kupujem.

– E, a je li se ona tvoja drugarica vratila mužu?

– Jeste

– Budala. Nema od toga ništa!

Slušam je i ne vjerujem dokle ide ljudska glupost.

–  Gledam ti one slike na Fejsbuku, baš  si fotogenična. Mislim, sasvim si drugačija.

– Fotomontaža, filteri... – kažem, a mislim kako sam sada vjerovatno u njenim očima grob neopojeni.

– Stvarno? – začudi se.

– Stvarno.

– Pa vidim ja, baš razlika…

– Aha… Jesi li ti našla posao? – dođoh do riječi.

– Ma jok, a iskreno, i ne tražim. Ne bih ja svašta radila, a i ne moram, nije mi zapelo, a da odem negdje raditi za petsto maraka, ne pada mi na pamet.

Ne pitah je, a trebala sam, šta je to svašta. Možda i ja radim svašta, a ne znam.

– E bona, otkad pričamo, mogle smo i kafu popiti, ajde začas će prokuvati!

Žena je vjerovatno već unaprijed pripremila pitanja i vrebala me da naiđem. Ja drugog objašnjenja nemam.

– Ne mogu. Došla mi inspiracija, odoh kući da zapišem, da mi ne odu misli.

– Stvarno?

– Stvarno.

– Znači, ide priča. Jedva čekam.

– Ide, ide.

A ja poslije priče idem na blok listu.

Jedva čekam.

Copyright © 2019 Snežana Aleksić Topalović. Sva prava zadržana.