Vrijeme čitanja: 3 minuta
– Pa majke ti, gdje si ti?
– Ej, ćao, evo s posla.
– Jesi li još u onim makaronima?
– Jesam. – zamišljam se u ogromnom loncu sa tjesteninom, dok me Anđa, Jelica i Cica kuvaju.
– Ljeba ti, ko to naručuje? Ja ne mogu zamsliti da neko naručuje makarone. Vidim svaki dan Sofiju, velika cura.
– Jeste, upisala srednju školu.
– Šta je upisala?
– Elektrotehničku.
– Šta će joj to? Što nije medicinsku? To je sada plaćeno. Ali dobro, za medicinsku treba prosjek.
– Ma, ja… – (to moja kćerka ispod prosjeka, ali hajde).
– A mali?
– On je šesti.
– E sada će se vidjeti ko su bili učiteljicini miljenici, u šestom se sve iskristališe. Pravi je bucko.
– Aha, obloporan, na mene.
– Ali dobro, izvući će se on, još raste, tješi me. E, jebo te, je li ti ono pišeš priče? Kako ti sve ono padne na pamet?
– Prepisujem. – kažem i smješkam se. Nije sigurna lažem li.
– Jesi li bila na odmoru?
– Jesam, na Romaniji.
– Ajde, ne zajebavaj me, jesi li bila na moru?
– Nisam.
– Što?
– Nismo mogli da se dogovorimo oko destinacije. On htio Grčku, ja Tursku. Niko nije htio da popusti.
– Ne zajebavaj me!
– Ne zajebavam.
– Mi smo bili u Grčkoj, ma neću više nikad u Crnu Goru. Jesi vidjela slike?
– Nisam.
Lažem. Naravno da sam vidjela. Šesto osamdeset sedam slika je nemoguće ne vidjeti. Naravno da sam vidjela, gdje su ona i ljubav njenog života imali predah i kako je mali ukras svijeta skakao sa mola i kako je stariji ukras svijeta plivao sa samo jednom „miškom“ i kako su u pijesku nacrtali srce, a u srcu inicijali i datum, i kako ju je najdivniji muž na svijetu iznenadio doručkom….
Žacnu je što nisam vidjela slike pa me pecnu:
– Opet si se malo udebljala. – odmjeri me.
Eto ti sad – pomislih – što nisi rekla da si vidjela, možda bi ti rekla da si malo smršala, a ovako direkt u čelo.
– Jesam, četiri–pet kila.
– Ja ne mogu nikako da se udebljam. Jedem sve živo, ali džaba.
–Pa neće mast na zlu kost. – pomislih i oćutah.
– Jesi vidjela kako je kona smršala? Prava mačka.
– Koja kona?
– Pa Žuta.
– Žuta je uvijek bila mačka, a sada je mačka i po.
– E, vidim ti svekra neki dan. Radi sam, nisam znala da su se razišli!
– Ko se razišao?
– Pa njih dvojica, ne rade više zajedno.
– Ne rade. – nastade tišina.
– Pa što? – ne izdrža.
Prečujem i pravim se da nešto nije u redu.
– Ma pusti – kažem – svako sebi.
– Svako sebi, to je najbolje. Ja sam to na početku riješila, ne sekiraj se.
– Ne sekiram se.
– Dobra ti ta tunika, gdje si je kupila?
– Kod Mevle, na brdu, dvije marke.
– Daj ne zajebavaj, nije valjda da gore kupuješ?
– Kupujem.
– E, a je li se ona tvoja drugarica vratila mužu?
– Jeste
– Budala. Nema od toga ništa!
Slušam je i ne vjerujem dokle ide ljudska glupost.
– Gledam ti one slike na Fejsbuku, baš si fotogenična. Mislim, sasvim si drugačija.
– Fotomontaža, filteri... – kažem, a mislim kako sam sada vjerovatno u njenim očima grob neopojeni.
– Stvarno? – začudi se.
– Stvarno.
– Pa vidim ja, baš razlika…
– Aha… Jesi li ti našla posao? – dođoh do riječi.
– Ma jok, a iskreno, i ne tražim. Ne bih ja svašta radila, a i ne moram, nije mi zapelo, a da odem negdje raditi za petsto maraka, ne pada mi na pamet.
Ne pitah je, a trebala sam, šta je to svašta. Možda i ja radim svašta, a ne znam.
– E bona, otkad pričamo, mogle smo i kafu popiti, ajde začas će prokuvati!
Žena je vjerovatno već unaprijed pripremila pitanja i vrebala me da naiđem. Ja drugog objašnjenja nemam.
– Ne mogu. Došla mi inspiracija, odoh kući da zapišem, da mi ne odu misli.
– Stvarno?
– Stvarno.
– Znači, ide priča. Jedva čekam.
– Ide, ide.
A ja poslije priče idem na blok listu.
Jedva čekam.
Copyright © 2019 Snežana Aleksić Topalović. Sva prava zadržana.