Vrijeme čitanja: 4 minuta

Otkada je svijeta i vijeka, postoje te neke neobjašnjive stvari u koje ljudi vjeruju i koje na isto tako neobjašnjiv način rješavaju. U tom nekom periodu, ne tako davno, kada se nije doktoru išlo za svaku sitnicu, svako selo je imalo nekoga za koga se vjerovalo da zna to nešto. Ljudi su se liječili kod kuće.

Naša prababa nije znala to nešto, ali znala je ponešto. Bila je odličan poznavalac ljekovitog bilja, spravljala je meleme od voska i smole, u rakiju potapala bilje koje je 40 dana stajalo na prozoru, skupljala čajeve i sušila ih u zasobku na čardaku, a kasnije vezala u bukete i kačila po svojoj sobi. Namiještala strunu, palila fitilje u ušima i uprkos njenoj velikoj vjeri, bila sujevjerna.

Ako te baba vidi da po mraku ideš preko drvnjaka, ćuška ti ne gine.

– Oš da ograjišeš?! – galamila je.

Da li ćuškama, da li upornom pričom, ali na kraju nam je utuvila u glavu, da se po mraku ne ide preko drvnjaka i ispod tuđih streha, da se petkom ne sijeku nokti, da se pred vatrom ne priča da si vidio ptičije gnijezdo i još sijaset neobjašnjivih stvari.

Takođe kada bi vjetar podigao pokošeno sijeno i počeo ga vrtiti u krug, sklanjala nas je i govorila da je to vještičije kolo.

Kao djeca nismo znali šta tačno znači ograjisati, ali smo znali da je to nešto strašno i tajanstveno, bojali se i stvarali različite slike u glavi.

Kad bismo se razboljeli baba je, činilo se na prvi pogled, donosila tačne dijagnoze. Rakijavom i sirćetali oblogom liječila je sve od temperature do uboja. Ako baba posumnja da si pojeo nešto kvarno, nalije te slatkim mlijekom, ti se ispovraćaš i Bog da te vidi.

Ako kašlješ uprži šećer i mlijeko, u to ti krijući doda kašiku masti, piješ par dana. Ako je kašalj baš uporan, onda ti uveče pred spavanje na pređnu krpu stavi masti, zalijepi na grudni koš i ujutru budeš kao nov.

Za proliv ugrije šćemliju na plati starog fijakera, ti sjediš dok se ne ohladi i tako nekoliko puta. To mi je bila omiljena terapija i koliko god zvučalo čudno, pomagalo je.

Probleme sa kosom rješavala je bukovim cijeđom. Ako te boljela, glava ubila te promaja ili si mokre kose sijevala po polju.

Ljeti nas je tjerala da hodamo bosi ujutru dok je još rosa.

– Nema ništa zdravije od tog. – govorila je.

Tek nedavno pročitala sam neku studiju vezanu za tu bosonogu šetnju. Doduše, rosa se ne spominje, ali je hodati bos i te kako blagotvorno za zdravlje.

Kad bi se desilo, a to je bilo vrlo rijetko, da babini pripravci ne pomognu, davali su nam Andol. Andol je bio apsolutni kralj lijekova. Providno pakovanje sa bordo natpisom, kao da ga sad gledam. Kakvi, antibiotici, probiotici, antiseptici, vitamini… Andol je bio sve u jedan!

U susjednom selu živio je Stevo kostolomac, brkata ljudeskara kod koga su pomoć tražili ljudi iz raznih krajeva, čak i po preporuci ljekara.

– Donijeli ga na nosilima kod Steva, na nogama se kući vratio. –tako su govorili.

U selu iza brda živjela je nana Zumra, koja je liječila bradavice po rukama pomoću ljeskovog pruća, koje je zasijecala izgovarajući neke čarobne riječi. Koliko god zvučalo nevjerovatno, bradavice su nestajale i nisu se vraćale.

Elem, za vrijeme jednog ljetnog odmora kada je naša kuća vrvila od čeljadi, a babi bilo puno srce jer su joj sva djeca, unučad i praunučad na okupu, Mirko zovnu babu na stranu.

– Šta je, oči babine?

– Baba, Ema se izasula, eno je gore u sobi. Hajde da vidiš pa da joj daš neki melem.

Ema je bila Švabica. Voljeli smo je i gledali kao neko uzvišeno biće, trudili se da joj ugodimo tih par dana, koliko bi ona i Mirko boravili na selu. Nije razumjela naš jezik, tek par riječi, pa se samo ljubazno smješkala i klimala glavom.

Baba uđe u sobu.

– Da vidi baba, đe si se osula? Morebit da te šta ujelo.

Baba joj zavrati bluzu, a po stomaku se ukazaše sitne crvene tačkice i tragovi češanja.

– Sugreb. – reče baba – Nagazila neđe.

Kao što sam već rekla, dijagnozu je donosila na prvi pogled.

Ema je gledala upitno čas u Mirka čas u babu.

– SU–GREB! – ponovi baba glasno, rastavljajući na slogove, kao da će Ema tako razumjeti – Ništa ne sikiraj. – pomilova je po kosi.

– Reci joj, Mirko, da je sugreb. Treba se istrljati vunenom čarapom i bačiti viš sebe na krov.

Mirko se nasmija.

– A da nam daš neki melem do ujutru, pa ćemo doktoru?

– Kakav melem, ni od melema, ni od doktora? Za Sugreb nema vajde, sad ću ja naći čarapu.

Mirko se i dalje smješkao. Vjerujem da je u sebi razmišljao kako prevesti i objasniti riječ „sugreb“. Kroz osmjeh je počeo objašnjavati Emi. Gledala ga je začuđeno, pravila grimase i na kraju se počela smijati. Mirko se takođe smijao.

– Ajd baba, daj čarapu, reče.

– Mora ona sama to uraditi. Nek se svuda istrlja i viš sebe nek baci na krov, more i od kolibe.

Šta je Ema radila u sobi sama, ne znamo. Čarapu je bacila smijući se, sigurna sam da nije vjerovala u iscjeliteljsku moć vunene čarape niti cijelog tog rituala i da ga je obavila iz zabave, ali nakon dva dana osip se počeo povlačiti, a baba je bila posebno ponosna.

Prije par dana sjedim s prijateljicom, žali se na osip.

– Muku mučim već mjesec i po, od doktora do doktora. Mažem nekom kremom, ono se povuče, pa se opet vrati. Svrbi, pecka, po noći za poluditi.

Diže majicu i pokazuje mi sitne crvene tačkice. Nemam iskusno oko kao moja baba, ali na prvi pogled mensčini da je sugreb.

Copyright © 2021 Snežana Aleksić Topalović. Sva prava zadržana.