Vrijeme čitanja: 6 minuta

Ljudi vole priče o ljubavi. Ovo je jedna od takvih priča, možda jedna od najljepših za koje sam čula. Velike priče dešavaju se velikim ljudima. Ne može to svako doživjeti, kao što velike tuge mogu stati samo u velike duše. Ova priča je upravo takva, tužna priča o velikoj ljubavi.

Milica i Stevan znali su se od djetinjstva. Živjeli su u istom selu. On je bio sin gazda Radovana. Jedinac, san svake djevojke, a ona, kćerka udovice Vinke, poštene, napaćene žene koja je sa deset svojih prstiju i jednom kravom hranila tri djevojčice. Radila je po tuđim njivama, od zore do mrklog mraka i nikada se nije žalila. Djecu je isto tako odgajala.

Kada su dorasle, djevojčice su krenule na nadnicu, sa majkom. Često i kod gazda Radovana. On im je uvijek davao više. Milica se ljepotom izdvajala od ostalih djevojaka. Život je nije mazio, ali joj je Bog dao sve drugo. Bila je bistra, oštroumna i pjevala je kao slavuj.

– Kad Milica zapjeva, kamen zaplače. –govorio je gazda Radovan.

Stevan je, još od djetinjstava, bio slab na nju i štitio je. Kada je ta njegova slabost prerasla u ljubav, bio je spreman poginuti, samo da ona bude srećna. Milica je osjećala isto, ali nije sebi davala lažnu nadu. Gazdin sin, oženiće neku miraždžiku. Što prije to prihvati, to će za nju biti bolje. Izbjegavala je susrete, a opet, gorjela je od želje da ga vidi. Mladost nosi snagu, kada si mlad možeš sve, ali bez te ljubavi to sve ne znači ništa.

– Milice, hoćeš li poći za mene? Hoću da pričam sa ocem. – puče kao grom iz vedra neba.

Nije očekivala. Možda se potajno nadala, ali je uvijek odbacivala kao nemoguće.

– Ne lupetaj Stevane, nisam ja tebi prilika.

– Nisi mi prilika? Ljepša si i pametnija od mene, nasmija se mangupski, ali si mi sve ostalo, bez tebe mi života nema. Hoćeš li Milice? Ja više ne mogu ovako ili… ili… Tvoje je samo da hoćeš, moje je ostalo.

– Ko da se mi pitamo. Ja hoću, ti hoćeš, ali biće kako gazda Radovan hoće.

– Ti hoćeš! Ti hoćeš! Samo to je bitno. – skoči sa konja, podiže je kao dijete i zavrti oko sebe.

Uzjaha konja i odjuri prema kući. Milica je drhtala kao prut, a u grudima ju je stezalo, nikako da se nadiše. Jedva je došla kući.

Za dva dana njihovoj kući dođoše gazda Radovan i Stevan. Nije se radilo, bila je nedjelja.

– Pomaže Bog!

– Bog ti pomogo, gazda Radovane. Kojim dobrom? – sva će zbunjena Vinka.

– Sjedi Vinka, poslom smo došli. Ovako, ja imam samo Stevana na ovom svijetu, a on kaže da mu sreće bez tvoje Milice nema, pa smo, s Božijom pomoću, došli da vidimo da li je đevojka za udaju.

Vinka zamuca, nije znala šta da kaže.

– Milice… ćeri… vamoder. Ču li ti Milice šta gazda Radovan kaže?

– Čuh majko.

– Pa šta veliš?

– Nema ni meni sreće ni života bez njega. –zacrveni se Milica i obori pogled.

– Onda đeco, nema se šta više reći. –zaključi gazda Radovan. Milica zagrli majku, gazda Radovana poljubi u ruku, a Stevana pogleda šeretski, da je jedva ostao na nogama.

Sljedeće nedjelje svatovi su došli po Milicu. Bila je najljepša mlada koju su znali, dugo se pričalo o tome. Gazda Radovan ju je darivao poćelicom od dukata, svekrva joj  je darivala svoju nisku koju je donijela u miraz, a Stevan lančić sa privjeskom Majke Bogorodice. Bila je to svadba o kojoj se na dugo i na široko pričalo.

– Zapjevaj nam, Milice, ćeri. –reče gazda Radovan, a Milica pocrveni i zapjeva. Svi zanijemiše.

– Kažem vam ja, kad Milica pjeva, kamen place. –likovao je. Dani u novom domu bili su kao u bajci. Svi su je voljeli, jer je ona bila prosto takva, voljiva. Stevan ju je pazio, kao malo vode na dlanu.

– Milice, hoću da mi rodiš sina Milutina. –ljubio ju je u obraz.

– Hoću, Stevane, i Milutina i Dragutina. –ljubila je i ona njega.

A onda su došli crni dani. Počeo je rat. Stevana su odveli. Pozdravio se sa majkom i ocem, a kako je tada bila sramota pokazivati pred svijetom svoja osjećanja, prišao je Milici i poljubi je u čelo:

– Čekaj me. – rekao je.

– Čuvaj mi se Stevane. –prošaputala je. Htjela je da ga zagrli i ne pušta nikad. Otišao je.

Nastavilo se sa svakodnevnim životom. Radilo se, kuvalo, spavalo, ali se nije živjelo, bez Stevana. Vijesti su bile sve strašnije. Malo, malo pa se pročuje da je neko poznat poginuo, a kad saznaš da nije niko tvoj, Bože me oprosti, raduješ se. Tako su jednom saznali da su Stevana odveli na prinudni rad u Njemačku.

– Hajde, nek je živ, vratiće se. –ponavljala je u molitvama Milica.

Dani su prolazili, pa onda godine, a vijesti nije bilo, samo pusta neizvjesnost i nada. Odbacivala je sve što ima veze sa smrću. Njen Stevan je živ, vratiće se i ona će mu roditi sina Milutina. Rat se završio.

– Sad će on. – vjerovala je. Sve te godine, u kući bez Stevana, ne bi izdržala da je svekar i svekrva nisu tješili i sami neutješni. Prošla je godina od rata. Stevana nije bilo. A onda, jedno veče gazda Radovan je zovnu:

– Milice, ćeri, mi smo se pomirili s tim da Stevan neće doći i ti dijete treba da to prihvatiš. Ko je živ vratio se odavno. Njega nema. Danas sam mu zapalio svijeću, za mrtve. Volimo te od početka i znaš da si se srodila sa nama, ali moraš misliti na sebe, na svoju sreću, mlada si. Marinko iz Donje Bare pitao me za tebe. Nisam mu ništa rekao dok ne vidim sa tobom.

– Smetam li vam, tata? – upitala je.

– Ne smetaš, ćeri, zaboga. Kako to možeš da pitaš?

– Pa neka me onda. –rasplakala se.

– Neka te, ćeri, neka. Ali razmisli, Marinko je fin čojek. Nećeš mu biti sluga. Nikad te ne bih dao u lošu kuću. Rodi dijete, ono će ti donijet radost. Ubi me tuga, još tebe kad vidim. Ti si mi, Milice, živa rana.

– Dobro tata, kako ti kažeš. Udaću se za Marinka, ali neka me još malo.

– Neka te, ćeri, neka. – svekrva je plakala.

Nakon mjesec dana, Marinko je došao po Milicu. Bila je to najtužnija mlada i najtužniji ispraćaj. Zovnula je svekra i svekrvu u sobu, izvadila dukate koje su joj dali.

– Evo ovo. –rekla je. Samo je lančić koji je dobila od Stevana ostavila.

– Milice, dušo moja, – zaplaka gazda Radovan – to je tvoje, s halalom ti dato, od srca. Čuvaj to, ćeri, rđava su vremena, prodaj ako zapne. Milice, nemoj da ti šta fali, znaš da imaš nas.

Zagrliše se sve troje, kao tri kamena, otupjela od bola.

Krenula je Milica u novi dom, u novi život, sa tugom većom od planine. Marinko je zaista bio dobar čovjek. Prvu noć joj nije ni prilazio. Vidio je njenu tugu. Poslije bi čekala da Marinko zaspi i plakala, bez jecaja, dok dušu ne isplače. I tako svaku noć. Dani su joj bili lakši, prođu u obavezama, ali iz noći nikad izaći. Umirala je iz dana u dan, kopnila. A onda je shvatila da je trudna. Nije se radovala, nije ni tugovala, bila je kao kamen. Marinko je bio presretan što će postati otac.

A onda, nekako pred jesen, vratio se Stevan. Bio je sjenka od onog mladića koji je otišao u rat. Živio je i radio u neljudskim uslovima, držala ga je samo ljubav prema Milici i nada da je rodila njihovog sina Milutina. Kada je stigao, gazda Radovan je ispustio krik, kao ranjen lav, a majka se onesvijestila.

– Gdje je Milica? – gledao je po avliji.

– Milice, ooo Milice…

– Đe je Milica? Majko? Oče? Što to ćutite? Da se nije udala?

– Nije sine, nije, mi smo je udali! Ona nije htjela.

– Gdje? Za koga?

– Dolje, za Marinka u Donju Baru.

– Moram da je vidim. –utrča u štalu, uzjaha vranca i odjuri kao vjetar.

– Stevane… U pamet se sine! – doviknu gazda Radovan.

Stigao je kao bez duše. Milica je bila na koritu. Već je bila u poodmakloj trudnoći. Kad ga je vidjela, vedro joj je ispalo iz ruku, okamenila se, otupjela. Radovala bi se, ali ne zna kako, grlila bi ga, ali nema čime. Stevan ju je gledao isto tako, tupo, ukočeno, a suze su same klizile niz njegovo suvo, napaćeno lice. Milica se prva pribrala:

– Stevane! Živ si, hvala Bogu.

– Bolje da nisam, Milice, kad te takvu vidim.

– Ne huli Stevane.

– Kako si Milice?

– Pa eto… živi se.

– Voliš li ga?

– Pusti Stevane, nisam ja birala.

– Voliš li ga, Milice?

– Dobar je čovjek.

– Voliš li ga!? – kriknu Stevan.

– Ne volim, Stevane, ne volim! – prokinu Milica, a suze krenuše kao dva potoka.

– A rodićeš mu sina. Da sam Bogdo umro.

Podbode vranca i odjuri. Milicu noge više nisu držale. Sjede. Tresla se, čupala kosu. Nazad nemaš kome, naprijed ne možeš.

Pribrala se tek pred mrak, kada je Marinko došao sa njive. Rekla mu je da je Stevan živ i da je dolazio. Prećutao je, nije rekao ni riječ.

– Divan je to i veliki čovjek. – pomislila je.

Kad je čuo da se Milica porodila, Stevan je častio kafanu, a kada je saznao da mu je dala ime Milutin više se nikad nije otrijeznio.

Dijete je Milici unijelo radost, ali kopnila je iz dana u dan, iz godine u godinu. Više nikad nije zapjevala, a smijala se samo Milutinu.

Srela je jednom gazda Radovana. Taj zagrljaj nikad neće zaboraviti.

– Kuku ti je meni, šta uradih. –samo to je rekao. Kupio je tada Milutinu drvenog konjića, na vašaru.

Stevan se nikad nije oženio i nikad otrijeznio. Jedno jutro vranac je donio njegovo namučeno, beživotno tijelo, pred kuću.

– Rodio se. – pomislila je kada je čula – Da se Bog hoće i mene sjetiti.

Umrla je u četrdeset četvrtoj godini. Ustvari, umrla je mnogo ranije, jer bez Stevana nije ni živjela.

Nije umrla. Rodila se.