Vrijeme čitanja: 6 minuta

–  Baba, baba, evo milicije, eto ih našoj kući! – urtčah u kuću, kao bez duše.

Baba proviri kroz prozor i brzo navuče zavjesu.

–  Eto ig, Boga mi Mirko! Ustani, jadan ne bio, eto ig!

Đed koji je kunjao na sećiji, pridiže se, namjesti kapu i sjede.

–  Dobro veče. –uđoše dva mlađa čovjeka u plavim uniformama.

–  Dobra vam sreća, omladino. Kojim dobrom?

–  Da je dobro, đede, nije. Došli smo da te vodimo u stanicu. Imamo prijavu da si, sinoć u kafani kod Luke pričao protiv vlasti.

–  Ja? –začudi se đed.

–  Ti, đede, ti. Psovao si Peti kongres.

–  Peti kongres? Pa ja i ne znam, đeco, šta je to.

–  To ti reci komandiru, a sada se spremi, pa da krenemo.

–  A, šta veliš, neko me prijavio? Koji je to junak vala

Bogu, može li se znati?

–  Ne znamo mi ništa, đede. Nama je samo naređeno da te privedemo, hajde spremi se!

–  Evo, evo. Maro idera nađi mi presvlaku, zar vaki da idem pred narodnu vlast.

–  Je li ti to đede nešto na naš račun?

–  Jok, vego, ne mere čojek svakakav u varoš.

Baba je ušla u sobu, a đed za njom. Nije se dugo zadržao. Izašao je presvučen i spreman da krene.

–  Ispruži ruke, đede, moramo ti staviti lisice!

–  Morate me vezat? Pa nijesam ja bijesna lisica da me vežete, a ako i počnem bježati, valjda me take dvije delije mogu stići. – nasmija se đed i pruži svoje grube, žuljevite ruke.

–  Naučiće tebe đede, dolje, pa ćeš ti obuzdati taj tvoj jezik.

–  Nemojte đeco ko Boga vas molim, – zakuka baba – đe ćete š njim, vakim? To je neki nesporazum.

–  De, de Maro, ako sam sovo, nijesam čojeka ubio. Šta cmizdriš?

–  Znači, priznaješ da si psovao. – reče milicajac.

–  Ne priznajem ja ništa, samo kažem ako sam sovo nijesam čojeka ubio. Oćemo li đeco, s Božijom pomoći?

–  Slabo će ti Bog pomoći tamo gdje te vodimo. – nasmiješi se mlađi milicajac.

Svezaše đeda i odvedoše.

–  U zdravlje čeljadi. – reče s vrata.

–  U zdravlje đede. – odgovorismo.

Baba kleknu ispred ikone i poče se moliti. Majka je ćutala. Ja sam virio kroz prozor, sve dok nisu zamakli, iza brda.

U stanici ga je dočekao kum Dane. Đedovo kumče, koje je držao pred krstom. Naše kumstvo je bilo staro preko sto godina i đed i kum Marinko, Danov otac, bili su ponosni na to. Čuvali su kumstvo kao najveću svetinju. Sjećam se da mi je đed govorio da se i kumovska kuća pozdravlja.

– Ako nikog nema kad prođeš ti kaži: Pomaže Bog, kumovska kućo.

To mi je kao djetetu bilo smiješno i nikad to nisam uradio.

Dane je bio zakleti komunista, a od kada je postavljen za komandira, potpuno se promijenio. Nije birao način da dokaže nadređenim svoju odanost Partiji. Volio je vlast i uživao u njoj. Naslušo se đed raznih priča o Danetu, ali uvijek ga je branio.

–  Dobro veče, kume!

–  Dobro veče, Marko!

–  Kako si kume? Kako su čeljad? Šta mi radi starina?

–  Dobro smo Marko svi i da odmah razjasnimo. Ovdje nismo kumovi. Ja sam na dužnosti, a  svoj posao obavljam časno i pošteno. Pred narodnom vlasti svi su isti.

–  Ama šta to veliš? Kako nijsmo kumovi, pobogu si? Kumstvo je kumstvo pa đe god bili. Šta smo, ako nijesmo kumovi?

–  Slušaj, Marko, imam prijavu da si pričao protiv vlasti, a ti znaš…

–  Slušaj ti mene, balavac jedan, tri dana sam pio kad si se rodio, – prekinu ga đed – pred krstom sam te držo. Na rukama sam te od tri kile mesa nosio kroz mećavu u varoš, doktoru. Pet kilometara, kroz snijeg,  ja i kum. Jedan nosi, drugi prti, naizmjenično. I ti meni kažeš da ovđe nijesmo kumovi, a đe jesmo?

–  Slušaj Marko.

–  Slušaj ti, dok ja pričam! Stariji sam, ako ništa, – zagrmi đed – sto godina naše kumstvo traje, tu smo jedni drugima i u dobru i u zlu. Dolibaša sam ti o slavi, pod ikonom ti sjedim. Sto puta sam te pravdo pred svijetom. Za kuma Marinka bih život dao i on za mene. Nijesmo kumovi ođe, đe ođe, đe tamo. Šta je ođe, a šta tamo?

–  Ja ne slavim slavu….

–  Polaznik si mi bio dvadeset godina, dok skroz, Bogu, leđa nisi okrenuo. Gledo sam te ko svoje dijete, plako od sreće kad si se oženio i porod dobio. Ne gazi se kume čast za vlast. Na kog se dade taka rđa?

–   Marko… ja  samo radim svoj posao, a  moj posao je  da svakoga koji radi protiv vlasti privedem, ispitam i ako treba odstranim iz društva.

–  Znadem je koji je tvoj poso, ali ako ti je poso da se kumstva odričeš, serem ti se i u poso i na taku valst. Vidiš, ja se tebe, iako si rđa, ne odričem i opet bi te pred svijetom branio, jer kumstvo je svetinja. Bog je na nebu, na zemlji kum, nije džaba rečeno!

–   Dosta! skoči Dane kao oparen, kakav Bog? Kakvo kumstvo!? Vodite ga u ćeliju! Zapamtićeš ti današnji dan! Dosta je meni vas, dobrih, poštenih seljaka i vaše seljačke mudrologije! Ti ćeš meni držati predavanje! Bog…Kumstvo… Vodite ga u samicu, a dalje znate! –urlao je Dane.

Samica je bila mala, mračna i hladna prostorija, ispunjena mirisom vlage. Đed napipa slamu, u mraku, sabi je na jedno mjesto u ćošku i sjede. Tu noć su ga, naizmjenično,  tukla dva mlađa čovjeka, čuvara. Znao ih je obojicu, iz viđenja. Psovali su i vrijeđali. Samo jednu noć, od deset noći, koliko je tu proveo, đed nije bio tučen. Tu noć, stražar je bio komšija Jovan, sa nekim kolegom kog đed nije poznavao. Nudili su ga cigarama i igrali karte. Nisu ga ni ispitivali ni tražili da išta prizna.

– Ima ljudi i među njima. –razmišljao je đed.

Nisu ga boljele ni batine, ni maltretiranje, koliko Danetovo odricanje kumstva.

–  Čuj, nijesmo kumovi! – ponavljao je u sebi.

Dane je otišao kući ljut i nabusito, kakav je inače bio, rekao ocu:

–  Zatvorio sam kuma Marka!

–  Šta kažeš!? – skoči kum Marinko.

–  To što si čuo. Zatvorio sam kuma Marka jer je pričao protiv vlasti.

–  Zatvorio kuma, što te pred krstom držo?

–  Ja samo radim svoj posao, Narodna vlast ne priznaje rodbinske veze i kumstva!

–  Serem ti se i na taku vlast i na taki poso.

–  Dosta Marinko, za takve riječi….

–  Šta rđo, vodiš u aps? Šta čekaš, ajde sveži ćaću i vodi ko vašku, kroz selo, možda te drugovi unaprijede!

–  Da mi nisi otac, sad bih…

–  Šta bi, nesoju? Ajde, zatvorio si kuma, zatvori i ćaću, svakako ti ništa nije sveto! Pu pogani, pu! Napolje, rđo, na polje! Zatvorio kuma i još se fališ, ko da si kako dobro djelo učinio. Mrš iz kuće!

Dane izađe bijesan i zalupi vratima. Marinko se nikada, u svojih šezdeset i kusur godina, nije osjećao tako bijedno, jadno i poniženo, kao da je sve pogrešno radio u životu, a nije. Kako će ikad više pogledati kumu u oči? Kako će ikad ikoga u selu pogledati u oči?

Marinko je čitav život radio časno i pošteno, drugačije nije ni znao i da ga ovo snađe. Njega kome su riječ i obraz bili svetinja.

Cijelu noć oka nije sklopio. Sjećao se svog i kumovog momkovanja, prvog opijanja, ženidbi, rađanja, kumovanja. Vazda i u svemu zajedno, a sada ova njegova rđa, željna vlasti i moći, da ovo uradi. Da pljune ćaći na obraz. Na svoj nije, jer ga nema. Ko bi s obrazom kuma, na pravdi Boga, zatvorio? Grozio se same pomisli na Daneta.

Đed je u samici proveo desetak dana, a onda je prebačen u zatvor u Foču, gdje je proveo nepune dvije godine. Nikad nije priznao da je psovao Peti kongres, ali sud ga je osudio na dvije godine. Vratio se iz zatvora, mršav, utučen i nikad više nije bio isti.

Kum Marinko je isto veče došao kod nas kući.

–  Pomaže Bog kume, pomaže Bog kućo kumovska! – rekao je s vrata.

–  Bog ti pomogo kume, dobro mi došo! – odgovorio je đed.

Zagrliše se. Muški. Jako. Nije to bio običan zagrljaj. Bio

je to zagrljaj razumijevanja, očaja, patnje… Dugogodišnje jake veze između dva čovjeka. U taj zagrljaj stao je čitav jedan zajednički život.

–  Kume … – zamuca kum Marinko – Ja ne znam… Ne znam… Šta da ti kažem.

–  Ništa kume, ne jede se svoje meso, pušti to!

Sjedili su  tako, do  kasno u  noć. Pričali, sjećali se, smijali, pili… Kad je sutradan krenuo kući, kum se okrenu i reče:

–  Oprosti kume… Ja… Ti znaš!

–  Nemam ja tebi šta opraštati, kume, nijesi ti ništa kriv.

–  Ako nijesam, što se vako osjećam? Crkoh, kume, od sramote. Ne idem niđe među svijet. Narod od mene glavu okreće. Eto šta sam dočeko. Njemu su ovi pamet okrenuli. Šta bi od nakog đeteta?

–  Pušti, kume, nijesi ti kriv. Od tebe nije mogo ništa rđavo naučit. Doći će i njemu iz guzice u glavu! Polako.

–  Nikad. Nikad, kume! Moj je, ali rijetka je to rđa. Nikad!

Pozdraviše se i kum ode.

Đed nikad nije pričao o zatvoru. Ni tada sa kumom, a ni kasnije. Nosio je to kao teško breme, kao sramotu, kao nepravdu sa kojom mora da se živi. Osjećao je svaku promjenu vremena i samo tada, u jakim bolovima, spominjao bi Peti kongres i Foču.

–  Šuti Marko, jadan ne bio, šuti. –šaptala je baba.

Umro je, a nije dočekao da vidi kako njegovo kumče Dane, po staje veliki vjernik. On, koji je htio da ruši našu malu, seosku crkvu, sada daje velike priloge za njenu obnovu. On, koji se odricao krsne slave, sada sa tri popa lomi krsni kolač.

Kako, zatim, postaje još veći Srbin, pa načelnik, pa gradonačelnik, pa ministar, pa… Uvijek pri samom vrhu.

Čast je čast, a vlast je vlast.

Rđa je rđa, kojom god bojom da je ofarbaš.