Vrijeme čitanja: 3 minuta

Kupovnu marmeladu sam prvi put probao kod strine Mileve, namazala mi je veliku krišku hljeba, koru, kako se to zvalo u našem kraju.

Bila je rijetka i prelivala se po krajevima, curila mi niz prste i završavala na rubu rukava.

Tih sedamdesetih godina prošlog vijeka, živjelo se skromno, nije se bilo gladno, ali teško zarađen novac trošio se za neophodne stvari, a ne za „nafaize“, kako je moj đed zvao rijetke poslastice iz to doba.

U podmiru se išlo jednom mjesečno, spisak se pravio veče prije. Iako je skoro uvijek bio isti, uredno se pisao iznova:

– Brašno, šećer, so, zejtin, kafa… – čitao je otac naglas – Treba li još šta?

– Marmelada! – opalio sam k’o iz topa.

– Marmelada? Ima li to kod Stavra u prodavnici?Ako budne uzećemo.

Te noći jedva sam zaspao od uzbuđenja.

Metalna kantica sa slikom dječaka koju sam vidio kod strine nije mi izlazila iz glave, a kad sam konačno zaspao sanjao sam je, ali na kantici nije bila slika nasmijanog dječaka, već moja.

Ustao sam rano kako bih s ocem išao u podmiru. To su bili rijetki, za mene dragocjeni trenuci, jer ići u podmiru značilo je da će me otac sve do Stavrove prodavnice voziti u civarama i da ce mi tamo kupiti fišek bombona, a sada još i marmeladu – mojoj sreći nije bilo kraja.

Stavrova prodavnica, nije bila Stavrova već državna, ali mi smo je tako zvali. I dan danas, iako već odavno nema Stavra, a ni prodavnice, taj napušteni objekat se zove Stavrova prodavnica.

Stavro je bio ljubazan i nasmijan kao i uvijek, ali njegove crte lica, sitne oči i tanke, skupljene usne odavale su sasvim drugačiju ličnost.

Otac mu je dao spisak, a on je jedno po jedno donosio i stavljao na pult, uz neku neobaveznu priču. Kada je sve sa spiska bilo na pultu, Stavro je uzeo olovku koja mu je uvijek stajala iza uha i počeo sabirati.

Račun je bio pozamašan i otac se prilično unervozio.

Počeo je da prebira po namirnicama, premiještao ih s jednog dijela pulta na drugi pa opet vraćao, samo marmeladu nije dirao, ona je stajala gdje je stajala. Nasmijani dječak s kantice me gledao pravo u oči. Ona je, znači, otpisana, nju će sigurno vratiti, jer šta je marmelada u odnosu na brašno, so, zejtin… Obični dječiji nafaiz i ništa više. A možda i neće. Misli su se sudarale.

– Stavro, vrati ovu marmeladu, drugi ćemo put. – čuo se očev glas.

Dok je Stavro pakovao ostale namirnice, kantica je još uvijek stajala na pultu, a kada su on i otac izašli da utovare brašno, podigao sam poklopac i gurnuo prst što sam dublje mogao. Na moje iznenađenje, marmelada je bila čvrsta, a ne vodenasta kao kod strine, o ukusu da ne govorim, ništa ljepše nikad nisam probao.

Brže bolje sam olizao prst i vratio poklopac.

Krenuli smo kući, otac je nešto pričao, a ja sam počeo da osjećam nelagodu, šta ako Stavro otvori kanticu? Šta ako je proda nekom drugom, a taj neko je vrati? Stavro ce znati da sam ja, doći će nam na vrata, otac će biti ljut. Šta ako? Šta ako?

Misli su se rojile kao pčele u košnici.

Danima sam osjećao nelagodu kada bih čuo da otac s nekim priča ispred kuće. Sanjao sam Stavra kako me gleda onim sitnim očima i prijeti prstom.

Sanjao sam i dječaka s kantice, čas je bio nasmijan, čas ljut.

Kajao sam se, ali da onog dana nisam podigao poklopac, siguran sam da bih se kajao još više.

Kao što već rekoh, odavno nema ni Stavra, ni njegove prodavnice. Današnje prodavnice su pune nafaiza. Možeš, vala, kupiti šta zamisliš, današnja djeca imaju svega u izobilju, bar većina ima. Zato nemaju želja, fali ono nešto.

Fali prst u marmeladi.