Vrijeme čitanja: 4 minuta

Već danima u našoj kući je veliko spremanje, čisti se k’o pred slavu.

Žene se razletile, zrače sobe na čardaku, mijenjaju posteljinu, brišu prozore, stavljaju nove firange, podovi se žute, možeš sa njih med lizati. Radovi u avliji se privode kraju.

Baba je napravila gurabije za koje je maksuz išla u Nediće po šaraljicu. Ne dolazi joj unuk svaki dan. Jagnje je već na ražnju.

Sve mora biti kako treba. Dolazi nam Mirko iz Njemačke, prvi put otkada je otišao i to ne dolazi sam. Dovodi nevjestu, a s njima dolaze i njeni roditelji – prijatelji, prike, kako se to kod nas kaže. Svi smo uzbuđeni, samo đed sjedi u avliji za drvenim tek izribanim astalom, puši i ćuti. Đedu nije bilo pravo ni kad je Mirko otišao u Njemačku.

– Kod volike svoje zemlje i dobra on kod Švabe otišo dobro tražiti.

A kad je javio da se oženio Švabicom (kod voliko našije cura) đed je bio vidno ljut i razočaran.

– Orodi nas, Boga mi sa Švabama. – govorio je.

– Neka bolan, Ilija! Oženio pa oženio. Šta će sam u tuđem svijetu, nek ima nekog svog. –smirivala ga je baba.

– Svog? Svog?! Što nije oženio Maru Jankovu pa da ima nekog svog i našeg? Nake cure u tri sela nema. Rumena, kršna, čestito čeljade iz čestite kuće, metar brašna iz mlina donese. Čuj svog? Kako Švabo može biti svoj?

– Dobro, dobro… S tobom se, vala, pričat ne mere. Tvrdoglav si ko tocilo.

Vremenom se đed smirio, ali kad je Mirko javio da će doći, opet ga je obuzeo nemir. Mi smo se svi okupali i obukli najljepša odijela koja smo imali. Đeda nisu mogli natjerati da se okupa.

– Zašta da se kupam? Pa ne idem u crkvu, a Švabama ako smrdim široko im polje. Ne vole oni nas ni da mirom mirišemo.

Ipak je obukao čisto odijelo,obrijao se i potkratio brkove.

– Mitro, dajdera mi oni orden.

– Šta će ti orden? Nećeš valjda orden stavljati?

– Ne, no ću se okititi kukastijem krstovima da dočekam prijatelje kako dolikuje. Mitro, daj mi orden i ne pričaj puno.

– E, svašta od tebe, Ilija. Nemoj da se dijete crveni od nas. Evo ti orden.

– A ko se još crvenio od ordena časti, časti ti Mitro? Samo onaj ko časti nema. A Mirko je imo i časti i obraza, ako je izgubio neka se crveni. Za svojim ti poslom.

Gosti su stigli. Mirkova žena bila je mršava. Rđava, kako bi rekao đed, ali lijepa plavuša sa plavim očima i zubima bijelim kao snijeg. Smijala se stalno i mazila Mirka po kosi.

Roditelji su joj bili gospodskog držanja. Lijep, stariji bračni par. Sa sobom su doveli kuče, malo bijelo, kudravo. Mi takvo ranije nismo vidjeli.

– A, je li, Mirko, što su ovu vašku vodili otlen–dotlen? Zar je nijesu imali kome ostaviti da joj ulije. –čudio se đed.

Mirko se smijao.

– Jesu, đede, ali to je tamo normalno. Ona živi s njima u kući i ide gdje god oni idu.

– Normalno, veliš? Evo, ja da uzmem našega Garova i pođem š njim pr’o bijela svijeta, niko ne bi reko da sam normalan, već da sam pobudalio. Svašta ti je u svijetu normalno.

Ručak je bio obilan i bogat. Jagnje na ražnju, pogače, sir iz mješine, mladi sir, kajmak, salata.

– Neće mi valjda i vaška za astal, a Mirko?

– Hoće đede, tako to kod njih.

– E pa sad nijesmo kod njih, no kod nas. Vaška mi pod ikonom za astalom siđet neće.

– Neka Ilija, pušti. Ajde, bolan, šta ti smeta? – tiho kroz osmijeh reče baba.

– Mirko, reci joj da makne vašku.

– Đede, molim te. Ne mogu joj to reći, uvrijediće se. Ona je njima kao član porodice. To je kod njih normalno.

– Ama, ima li išta da kod njike nije normalno? E moj Ilija šta si dočeko… Ti, vaška i Švabo za jednijem astalom. Preci ti se vala, ako ikad, sad u grobu okreću.

Žene su stalno nutkale goste da jedu.

– Mirko, bolan, pa što ovo ne jedu? – pitala je strina.

– Jedu majko koliko mogu, pred njima je, ne sikiraj. Ne jedu oni mnogo.

– Ama, toliki put prevalili, a ko tvice jedu. – dodaje baba.

– A seru li ko tvice? Morebit da i to znadeš, a Mirko? – pecnu ga đed.

Mirko se nasmija.

– Ne znam, đede.

– Eto, kad saznaš, ti nam javi. Morebit da je kod njike normalno, da se i to znade.

Poslije ručka Mirko povede goste da im pokaže imanje.

– Šta je vo priji, te je prika vodi za ruku? Da nije šta slaba, a Mirko? –zaškilji đed na jedno oko.

– Nije đede, tako se tamo ljudi koji su u braku vode.

– Vodiš li i ti vako onu svoju?

– Vodim đede. – nasmija se Mirko.

– Ako, ako… I to je normalno tamo, kažeš. Boga ti, jesi li se priviko na otu normalu?

– Jesam đede, na dobro se lako privići.

– Ja, ja…a vam ti ko bilo loše? Ako, ako… Neka si se priviko.

Prijatelji su bili posebno oduševljeni prirodom. Udisali du planinski vazduh punim plućima. Slikali su krajolik i nas. Baba je stalno ljubila nevjestu i milovala je po kosi. Mi djeca jeli smo slatkiše koje su donijeli, dok nas stomak nije zabolio.

Opijeni vazduhom, a Boga mi i domaćom prepečenicom, prijatelji i nevjesta otišli su rano na spavanje.

– I, kako vam se čine? – upita Mirko kada smo ostali sami.

– Fini ljudi. Gospoda, vidi se.

– Nevjesta je lijepa k’o slika. Čuvaj je, sine.

– Izgledaju mlađe, vidi se da nijesu isterećeni ko mi.

– Neka si ti svoju sreću našo.

– Fini, Boga mi.

Ređali su se komentari.

Đed je ćutao i pušio.

– Đede, šta ti kažeš? Kako ti se čine?

– Kako se meni čine? Pa čine mi se tako da bi više volio da mi se pričinjavaju. Eto kako mi se čine.

 Copyright © 2020 Snežana Aleksić Topalović. Sva prava zadržana.