Vrijeme čitanja: 5 minuta

Tog jutra majka se nije probudila, kao obično, da nas isprati u školu. Otac je već bio izašao da okida snijeg do štale. Nas troje otišli smo u školu ne sluteći da se majka nikada više neće probuditi.

Išli smo u kombinovano odjeljenje, tako da smo moj, dvije godine, mlađi brat Milan, i ja bili u istoj učionici, dok je sestra išla u drugo odjeljenje.

Naša učiteljica Nevenka bila je blaga i dobra žena. Ja sam volio školu i imao dobre ocjene, dok je moj brat Milan školu doživljavao kao strašni sud i nije volio ništa što je u vezi sa njom.

Već poslije prvog časa, kada se vratila u razred, učiteljica je pozvala mene i brata da izađemo u hodnik i tihim glasom saopštila da nam je umrla majka. Onda je otišla po našu sestru i njoj rekla isto. Gledali smo se izgubljeno i plakali. Ništa nismo razumjeli. Majka nije bolovala, a nije bila ni stara. Kako je onda umrla?

Ispred škole nas je čekala tetka Mara. Plakala je i grlila nas.

–  Ne brinite golubići moji, tetka je sa vama, biće sve u redu.

Povela nas je kući.

Kuća je već bila puna svijeta, a kada smo mi ušli, kukanje tetke Zore zaledilo mi je krv u žilama. Kukala je i nabrajala.

– Kuku meni, evo moje siročadi… Kuku, sejo, šta će oni sada…

Istrčao sam iz kuće i bježao, kao da ću pobjeći od stvarnosti i istine.

Bio sam već daleko od kuće kada sam se zaustavio. Sjeo sam ispod omorike. Cvokotao sam od hladnoće. Ne znam da li je iko i primijetio da me nema. Došao sam kući, pred mrak, promrzao i gladan. Svijeta je bilo još više. Provukao sam se neopaženo i popeo na čardak. Milan je sjedio pored peći. Prišao sam i zagrlio ga.

–  Gdje si bio? Smrzo si se.

–  U šumi.

–  Nemoj me nikad više ostavljati, Aćime!

–  Neću, Milane, obećavam! – sklupčao se pored mene kao mače.

–  Jesi li je vidio? – pitao me.

–  Nisam, a ti?

–  Jesam.

–  Jesi li se uplašio?

–  Nisam. Kako ću se, bolan, uplašiti majke!?

Nisam mu mogao priznati da ja nisam smio ući u sobu. I godinama kasnije izbjegavao sam tu prostoriju, a ne volim je ni dan –  danas.

–  Gdje je Bogdan?

Bogdan je bio naš najmlađi brat, još beba.

–  Uspavljuje ga seka.

Studen koju sam navukao pod omorikom osjećao sam cijelu noć. Nisam mogao nikako da se ugrijem. Budio sam se i trzao. A studen u duši, poslije majčine smrti, ostala je još dugo i bila mi je teža od svih promrzlina. Milan je spavao pored mene kao jagnje.

Sahrane se uopšte ne sjećam. Taj dio kao da je gumicom obrisan iz glave. Znam samo da je, kada se sve završilo, tetka Mara spremila Bogdana i rekla da će on biti kod nje, dok ne jakne. Plakao je kada ga je ponijela, a i mi sa njim.

–  Zna li on Aćime da je majka umrla? – zapita Milan.

–  Ne zna. – rekoh.

–  Blago njemu. A što onda voliko plače?

–  Ne znam Milane, možda je gladan.

Život bez majke bio je težak, ponekad gotovo nepodnošljiv. Sestra je kuvala stalno neke rijetke čorbe i pekla tvrd hljeb. Ja, kao najstariji, a imao sam samo deset godina, vodio sam računa o stoci, dok je Milan sa ocem radio ostale muške poslove.

Milan se potpuno povukao u sebe. I dok je majka bila živa bio je tih i stidan, a poslije majčine smrti to je još više došlo do izražaja. Oči su mu bile tople i tužne, istovremeno. Tješio sam ga, a i sam sam krijući plakao.

Učiteljica je poslije majčine smrti bila još blaža prema nama, sušila nam je odjeću pokraj velike bubnjare u učionici, kuvala nam čaj i stalno pitala da li nam šta treba. Dobra naša učiteljica, tek sada vidim njenu veličinu.

Brinuo sam o bratu i sestri što sam najbolje znao, a činilo mi se da o meni niko ne brine. Tetka je rijetko donosila Bogdana. Rastao je ko iz vode. Radovali smo se mnogo svakom susretu i plakali kad ga je ponovo odnosila.

Učiteljica se te godine udala u susjedno selo i dobila premještaj. Udala se za očevog rođaka. Bili smo tužni kada nam je rekla da nas neće više učiti.

–  Obilaziću vas, nije to preko svijeta, ali da budete dobri kod novog učitelja, da mu pokažete šta smo sve naučili, jesmo se dogovorili?

– Jesmo! – odgovorili smo svi u glas.

– Aćime, čuvaj Milenu i Milana, uči sa njima. Škola je važna!

– Hoću, učiteljice. – rekao sam.

Kao zamjena za učiteljicu stigao je učitelj Vasil Ilijev, Bugarin. Nizak, tamnoput, oštrih crta lica. Imao je one hitlerovske brkove, koji su njegovom licu davali još strožiji i grublji izgled. Takav je i bio, ljut, grub, strog i često pijan. Tukao nas je za svaku sitnicu. Milana je, čini mi se, tukao više od ostalih loših đaka. Milan nikada nije plakao, što je učitelja dodatno razjarivalo. Samo bi ispružio svoje crvene, žuljevite dlanove i mirno primao udarce.

Znate li kako izgledaju dječije žuljevite ruke? Kakav čovjek treba biti pa udarati po njima, bez milosti?

Toga dana udarao ga je kao nikad.

– Ili ćeš naučiti ili proplakati. – govorio je.

Milan je ćutao i gledao kroz prozor onim svojim tužnim očima.

Bio sam bespomoćan.

– Plači, Milane, plači! – viknuo sam.

A onda sam i ja dobio batine.

Zamišljao sam, da kada porastem kao daidža Todor, a on je bio najvisočiji čovjek, kog sam znao, kako ću učitelju vratiti svaki udarac. To me je smirivalo. Nikada nisam porastao toliko, mada je učitelj dobio svoje.

U školi smo imali užinu.

Srijedom je bila marmelada, zato smo srijedu najviše voljeli. Marmelada je stizala u drvenim sanducima i bila je toliko čvrsta da se mogla rezati nožem. Rajko, naš drug iz razreda, bio je stariji od nas. Kasno je upisan u školu, a već je jedan razred ponavljao. Kada je pojeo svoje sledovanje tražio je još. Učitelj, koji je već bio pijan, uzeo je cijeli somun i natjerao Rajka da pojede. Negdje na pola Rajko je počeo plakati.

– Ne mogu više.

–  Jedi, jedi! – vikao je učitelj na njega.

Rajko sutradan nije došao u školu, ali je došao njegov otac Milivoje, naprasit čovjek, krupne građe, strah i trepet sela, ljudi su ga zbog te njegove prijeke naravi izbjegavali. Prišao je učitelju i počeo da ga udara. Tukao ga je sve dok ovaj nije izgubio svijest, a onda pljunuo na pod.

– Pu, majku ti Bugarsku, ti ćeš silu provoditi!

Izašao je zalupivši vratima.

Kako sam samo tada volio Milivoja. Postao je i ostao junak mog djetinjstva. Milivoja je isti dan odvela milicija. Nama je cijelu sedmicu dolazio Milenin učitelj. Rajko više nikad nije došao u školu, a Bugarin nas više nije tukao.

Bližila se krsna slava, Sveti Nikola, prva bez majke. Tetke su došle da pomognu oko pripreme. Mi djeca smo se radovali slavi, što zbog kolača, što zbog poklona koje su nam tetke donosile. Sve je to bez majke bilo drugačije.

Trpeza je bila bogatija nego inače. Gosti su se smjenjivali. Mi smo se muvali oko stola i pomagali koliko smo mogli i znali.

Kada je došao red da i mi večeramo, na vratima se pojavila učiteljica Nevenka. Jeste nam sada bila strina, ali mi smo je doživljavali samo i jedino kao učiteljicu. Sjela je pored mene i Milana. Milan se postidio i pobjegao na čardak. Nije više silazio. Ne znam zašto, ali bilo me je stid da jedem pred učiteljicom. Govorila mi je nešto, ali ja sam samo gledao kako kolači nestaju iz tanjira. Čini mi se prije bih crko, nego pred učiteljicom, uzeo kolač. K

ada su se gosti razišli otišao sam do špajza. Vangla od kolača bila je prazna. Bio sam tužan i gladan. Otišao sam ljut na spavanje. Milana sam zatekao u nekom poluležećem položaju. U ručici je držao kolač. Probudio sam ga da se namjesti.

– Evo Aćime ostavio sam ti pola kolača. – rekao je bunovan.

Gledao sam te tužne mile oči. Prvi put poslije majčine smrti osjetio sam toplinu u duši, osjetio sam da nisam sam, da i za mene neko brine, nestala je studen. Zagrlio sam ga i plakao, plakao od sreće što ga imam, njega baš takvog, stidnog dječaka sa tužnim očima, najlošijeg učenika i najboljeg brata na svijetu.

Moga Milana.