Vrijeme čitanja: 2 minuta
Ponekad, ali samo ponekad, izroni tvoj lik. Inače odavno ne mislim o tebi kao o nekom svom, ali kad mislim onda idem do najsitnijih detalja. Nekad je to mladež na lijevom boku, a nekad tvoja trapavost koju si pravdala time što si ljevoruka.
Znaš, puštao sam te da me varaš na kartama. Inače loše varaš i loše lažeš, ali se kao dijete raduješ pobjedi, a to si ti – radost. Ti bi trebala biti mjerna jedinica za radost i za naivnost, takođe.
Kako si uopšte nalazila vrijeme za sve one ljude oko sebe?
Nervirali su me. Ne svi, ali dobar dio i nervirala me ona tvoja ćorava mačka. Eto, priznao sam.
A tek tvoja vjera, prekrstiš se, pomoliš Bogu i kao to je to. Sve riješeno, problemi nestali. Kako neko uopšte može tako da vjeruje? A možda se samo tako i može vjerovati. A ti si vjerovala baš tako. Vjerovala si i ljudima bez izuzetka. Govorila si da je tako lakše i ljepše. Možda i jeste, nikad nisam probao. Nikad nisam tako vjerovao.
Šta li nas je uopšte spojilo?
Rekla si da ljubav i mudrost ne idu zajedno i da su mudri ljubavnici obični foliranti, a ti ne voliš folirante. Nisam siguran za jednog.
A sjetio sam se noćas i kako ti gornja usna podrhtava kada si ljuta i kako prekrstiš ruke i gledaš u jednu tačku. Sjetio sam se i kako sam te onda ljubio dok se nisi odljutila i kako si me tada gledala zaljubljeno i rekla:
– Psst, pokvarićeš trenutak, hoću da ga pamtim.
Evo pamtim ga i ja i tačno znam u čemu si bila.
Sjetio sam se i kako si se zabrinula kada je prosjak ispred opštine rekao da ja nisam za tebe, jer si ti ptica a ja kavez. Znam tačno šta bi sada rekla:
– Nije on prosjak, nego Ramo, čovjek kao i mi, sa imenom i Božjim darom da vidi ono što mi ne možemo.
Znala si ih skoro sve, ta tvoja vječita želja da pomogneš i popraviš svijet. Da li si odrasla i prerasla takve stvari? Gotovo sam siguran da nisi.
Ramo je, izgleda, bio u pravu. Meni se nije letjelo u tvoje šarene oblake, a ti jednostavno nisi znala da hodaš po sigurnom utabanom putu.
Kad čitam, tražim te u knjigama. Žene iz knjiga ne liče na tebe. Ljubav iz knjiga ne liči na našu.
Odlučio sam da te napišem jednom. Običnom olovkom u običnoj svesci, običnim riječima, na jedan običan način. Jer kod mene je sve obično. Zvaćes se Neobična i prepoznaćeš se. I svi će te prepoznati. I znam da ćeš plakati kada budeš čitala, ti uvijek plačeš na ljubav. Eto, rekao sam, ljubav. Priznajem je kasno, kao što obično biva.
Ne znam ni zašto ovo pišem, kada odavno ne mislim o tebi kao o nekom svom.
Copyright © 2020 Snežana Aleksić Topalović. Sva prava zadržana.
