Vrijeme čitanja: 5 minuta

MOJ DRUG RALE
Postoje ti neki ljudi s kojima ste uvijek mladi i ludi. Ako imate bar jednog takvog, čuvajte ga kao najveće blago. Ja imam.
Sve rjeđe idem u svoj rodni kraj, a već je dvadeset i kusur otako sam otišla. Tamo svaka ulica priča jednu priču iz prošlosti. Svaka klupa je čuvar tajne. Tamo još uvijek živi jedna mladost i moj drug Rale. Niko mi se ne obraduje kao on, ama baš niko. Dobro, obraduje se majka.

– Ooo, pa koga to moje lijepe zelene oči vide? Brat moj, moja braća, otkud ti u našoj čaršiji? Što nisi javila da dolaziš, da se neki doček organizuje? Konferenciju za štampu da sazovem. Ako ništa kofere do taxija da prenesem, ccc… – grli me.

– Gdje si, Rale? – grlim ga – Kako otkud ja? Pa valjda je ovo i moja čaršija.

– Ma jeste, nego nije te bilo sto godina pa kontam zanijela te svjetla velikoga grada. – smješka se mangupski.

– Zamalo. – namigujem mu.

– Kad si došla?

– Sinoć, kasno.

– Vidio sam ti buraza neki dan, ništa ne reče.

– Nisam nikom javljala, nisam bila sigurna hoću li uopšte dolaziti.

– Pa kako je u bijelom svijetu?

– Svjetski.

Jesi li ti sad svjetska žena?

Nego šta, svjetska da svjetskija ne mogu biti. Smijem se.

Rale, moj drug, vječiti konobar, boem i zavodnik, okorjeli neženja. Uvijek nasmijan, predusretljiv, beskrajno šarmantan i duhovit. Znam ga, čini mi se, od kada za sebe znam. Iako se ne viđamo i ne čujemo često, oduvijek smo mogli računati jedno na drugo. Gledam ga. Isti. Neki ljudi jednostavno nikad ne izgube mladalački duh. U kasnim je četrdesetim (ubiće me zbog ovog).

• Ne mijenjaš se godinama. Zavidim ti, majke mi. U čemu je trik?
• Reći ću ti uz večeru i svijeće, nasamo, namiguje.
• Fora iz devedesetih, možeš ti to bolje.
• Sumnjaš u moje zavodničke sposobnosti?
• Nikad! Baš sam skoro posjetila jedan starački dom, žene još pričaju o tebi.
• Mrš! smije se. Štaš popit? niko to ne izgovara kao on.
• Kafu domaću, a ako ti je mrsko može i produženi espreso.
• Mrsko mi je.
• Hoćeš jedan Pelindžer uz kafu?
• Neću.
• Izvinite molim Vas, zamijenio sam Vas s jednom prijateljicom koja je voljela Pelinkovac, a i skoro ste lijepi kao ona. Je li ovo bolja fora?
• Za nijansu.

Donosi kafu, sjeda.

• Gledam te i nešto kontam, što se mi nikad nismo muvali?
• Rale!
• Ne, ne, ozbiljno, smije se.
• Zato što si ti bio veliki šmeker i ganjale su te velike ribe, a ja sam bila brat koji je s tobom pio Pelinkovac i zato što si se zabavljao s mojom sestrom i s kumom Sanjom i… Da nabrajam još ili ?
• Dobro, dobro, dosta je, smije se.
• Je li i dalje muvaš žene na istu foru?
• Koju?
• Pa ono muvaš najružniju ribu u društvu, kako bi kod najljepše proradila sujeta?
• Naravno, provjerena taktika. Sujeto, ime ti je žena. Čega se ona sjeća, ccc… Slušaj, imam ti svašta pričati, samo da završim smjenu pa idemo negdje drugo sjesti. Ima novi restoran kod rijeke, a i klopa im je dobra, evo za pola sata završavam. Baš mi je drago što si došla, nisi mogla izabrati bolje vrijeme.

Čekam ga. Gledam kako dobro radi svoj posao. Oduvijek je bio najbolji konobar i da ima neko takmičenje, on bi bio apsoutni pobjednik.

• E, idemo gotov sam.
• Gdje ti je auto?
• Ma pusti auto, idemo pješke ko nekad. Ti vazdigni glavu i obrvu zabaci za uvo, znaš ono tvoje. E tako, još malo obrvu, dosta, smije se.

Ulazimo u restoran. Sjedam za prvi sto dok se on sa svima pozdravlja.

• Hoćeš sad Pelinkovac? Ili možda nešto suptilnije – Baileys, neko vino? Šta piju poznati, nisam u toku?
• Ne znam nikog poznatog, čim upoznam javim ti.
• Pa Vi ste skromni, ja Vas ne poznajem. Da li to dolazi s godinama? smješka se. Šta ćemo piti?
• Ja ću uzeti domaću kafu, valjda ovom konobaru neće biti mrsko da napravi.
• Hoće, ali ne može ti reći kao ja. Svi konobari mrze praviti domaću kafu. Bolje mu šamar opali.
• Pričaj, pričaj, pričaj sve me zanima, gdje je ko od raje, šta ima u čaršiji? Ti si oduvijek bio izvor informacija, mahaluša u meni se u uvo pretvorila.
• Ma klasika, ko je otišao snašao se, ko je ostao propio se i tako… Ali vidi, moram ti nešto ozbiljno reći. Znam da ti neće biti lako, znam da će boljeti, ali želim da to čuješ od mene, reče ozbiljnim tonom.
• Reci Rale, šta je… uznemirih se.
• Ženim se. Tako da znaš da ti je i posljednji voz prošao. Čuj voz, posljednji vagon.
• Mrš budalo, pa presiječe me.
• E sad bez šale ženim se stvarno. Znaš kako ova omladina kaže, rekla je da! Mislim, preći će da živi kod mene. Starija je malo, tvojih godina, namiguje.
• Divnooo! Ko je, šta je, pričaj, znam li je?!
• Ooo da, vrlo dobro. I nemoj reći da tvoj drug nije mislio na tebe.
• Na mene? Ništa mi nije jasno, ko je?
• Maja.

Ček, ček… Maja… Prebiram po mislima. Znam samo jednu Maju iz našeg kraja i to je jedina osoba s kojom ne govorim.

• Maja? Ona Maja? Maja?
• Ja, reče potvrdno, znam sve, ne gledaj me tako.
• Kako?
• Kao da me žališ.
• Pa kako da te gledam?
• Pa za promjenu kao da me želiš. Imaš šansu da se osvetiš staroj suparnici. Vidiš ti šta ja sve radim za tebe. Jebo te ja se ženim zbog tebe, smije se.
• Je li me zezaš? Otkud vas dvoje skupa, kako od svih žena Maja i zar se ona nije udala?
• Rekao sam da će boljeti, smješka se. Razvela se, vratila se. Ne znam ni ja, desilo se. A i godine lete. Maja je ok lik stvarno, vidjećeš… Nije uopšte onakva…
• Kakva? smješkam se.
• Pa onakva kao što smo mi mislili.
• Ovo se, Boga mi, mora nazdraviti. Zovi konobara.
• Mali, ponesi dva Pelindžera!
• Dupla! dobacujem.
• Da zovnem Maju, da dođe?
• Pa… Ne znam… Kako hoćeš… Zovni…
• Dobro, neću.
• Zovni je, mislim, ako ona hoće… Meni svejedno. Pa jebo te nismo djeca. Stvarno sam sretna i ne sumnjam u tvoj izbor.
• Nema veze, sutra ćemo nas troje na kafu. Svidjeće ti se vidjećeš. Pa kad se svidjela čovjeku tvog života (aludira na moju veliku ljubav iz školskih dana ) i tebi će sigurno, smije se.
• Idiote!
• Dobro. Pusti to. Pričaj šta je s tobom, jesi li još s onim omladincem?
• Jesam i nije omladinac, mlađi je od mene godinu i po.
• Čuj to, ko bi reko… A izgleda dosta mlađe, smješka se.
• Mrš!
• To ti je za onaj starački dom.

Pričali smo, smijali se, sjećali… Povremeno bi se okrenuo i pogledao goste.

• Vidi kako te gleda onaj brkati gospodin. Pa namigni mu, neće ti oko ispasti. Vidiš onu plavušu u ćošku?
• Vidim.
• To mi je bivša. Unuče ima, jarane.

Mislim da smo toga dana prečešljali svaki dio djetinjstva i mladosti i sve ljude koje smo znali. Smijali se do besvjesti, do suza. Ljudi su nas gledali znatiželjno. Jedni su se smješkali, drugi prevrtali očima. Ne znam tačno kako dvoje zrelih ljudi koji se toliko smiju, mogu izgledati nekome sa strane.

Znam samo da postoje ti neki ljudi s kojima ste uvijek mladi i ludi.
Meni je to moj drug Rale.

Copyright © 2021 Snežana Aleksić Topalović. Sva prava zadržana.