Vrijeme čitanja: 7 minuta

Nesretan se rodio, govorili su za njega. Nesretan se rodio, jer nije bilo drugog razumnog objašnjenja za sve njegove muke i stradanja. Kada bi se život mogao opisati jednom rečenicom, njegov bi opisala baš ta obična, prosta rečenica. Nesretan se rodio!

Te, sada već davne ’62. u zavejanom planinskom selu, na svijet je došao tamnoput, snažan dječak.

Porođaj je bio težak i bolan, trajao je dugo i da nije bilo vještih ruku babe Mare, ko zna kako bi se završio.

Baba Mara je bila seoska travarka, babica i po potrebi vračara. Razrooka starica, urokljiva pogleda, visoka, koščata. Na desnom obrazu je imala veliki biljeg, što je dodatno njenu cijelu pojavu, uz priče koje su o njoj kružile, činilo još strašnijom. Baba Mara se nikog nije bojala, a nje su se, čini mi se, bojali svi ili bar pribojavali.

– Muško je! – uzviknula je – Prava momčina, ima sigurno preko četiri kile.

Zavezala mu je pupak, odmjerivši četiri prsta od stomačića. Podigla je dijete tri puta iznad sebe, izgovarajući pri tom neku bajalicu sebi u njedra, okupala ga, zavezala mu crveni končić oko ruke i dala majci da ga podoji. Na izmučenom licu porodilje pojavio se osmjeh, blažen kakav samo majci može izmamiti dijete. Prigrlila ga je i stavila na grudi, sva muka kroz koju je do maloprije prolazila, kao da je rukom odnešena, sva bol je nestala i Draginji se činilo da bi sad mogla planinu preskočiti. Rodila je muško, više joj svekrva i muž neće moći nabijati na nos kako samo zna ženskinje rađati. Voljela je Draginja sve svoje djevojčice, a bilo ih je četiri, ali sinu se radovala kao spasenju.

– Hvala milom Bogu, muško je. Valjda će sada sve biti drugačije. – mislila je u sebi.

– Ti da dobro odmoriš, puno si iskrvarila. Sad ću ja reći ovim tvojim Ćifutima, da te đavo nije nadario da počneš odma tegliti, jesi li me čula? Ima te ko odmijeniti, četiri cure. Odmaraj, dolaziću ja da te obiđem.

– Hvala ti, Maro. Nema meni odmora, moram barem oko đece. Male su one, ne znaju još ni oko sebe, a kamoli da me odmijene.

– Draginja, ako sebi, a i đeci misliš dobro, poslušaćeš me i ležati.

Izašla je iz sobe u kuhinju, gdje su već pripit Luka i njegova majka sjedili.

– Muško je. – rekla je baba Mara – Zdravo, krupno, neka vam je sa srećom. Da bude bolji od ćaće, što mu neće biti teško. –dodala je prijekorno – Luka, slušaj me, Draginja se namučila. Mora ležati, puno krvi je izgubila, pripazite je. Ti Roso đecu pripazi, u dlaci joj je život osto.

– Hvala Maro. – rekao je Luka i izvadio smotuljak novčanica da joj da.

– Ne treba ništa, samo Draginju pripazite.

– Uzmi, uzmi, valja se, kako kažu, radi ruke.

Uzela je smotuljak i još jednom ih pogledala onim svojim urokljivim očima i rekla:

– Pripazite je. Doći ću ja sutra, da vidim kako je.

Draginja se brzo pridigla, a još brže shvatila da se rođenjem sina ništa neće promijeniti. Svekrva je i dalje rondala i tražila dlaku u jajetu, nazivala je pogrdnim imenima, a Luka je i dalje pio. Imao je tešku narav i još težu ruku. Tukao ju je često, bez ikakvog razloga. Prema djeci je bio grub, pa čak i prema Mladenu, toliko iščekivanom sinu. Alkohol ga je iz dana u dan uzimao pod svoje. Život je bio već dovoljno težak, radilo se od jutra do mrkle večeri. Sve bi to Draginja lakše podnosila, da se Luka htio okaniti čaše.

Lukina pijanstva su bivala sve češća, a batine sve jače i brutalnije.

Godine su prolazile, djeca su rasla, Draginja je već odavno ličila na staricu, a bila je tek u ranim četrdesetim. Slabila je iz godine u godinu.

Kćerke su se poudale jedna za drugom. Prvom prilikom, ne birajući, ne tražeći, nego bježeći. Bježeći od teškog života i oca nasilnika. Ostao je Mladen, Draginjino spasenje, kako je mislila dok ga je mukom donosila na svijet. I zaista, Mladen je bio sin za poželjeti. Nježan, brižan, osjećajan, pravo spasenje, za njenu namučenu dušu. Još kao dječačić pokušavao je odbraniti majku, što je Luku dodatno razjarivalo pa je udarao nemilice i jedno i drugo.

– Majković, poletio majku da brani. – govorio je obeznanjen od alkohola.

Nakon jednog takvog prebijanja, Draginja se razboljela. Nije mogla ustati iz kreveta, centar za ravnotežu bio joj je potpuno poremećen, stomak joj je oticao, nije mogla da jede. Svekrva ju je i takvu optuživala da se izležava, dok njen sin radi kako bi ih prehranio. Mladen je mrzio oca iz dubine duše, ali ono što je osjećao prema babi nije znao ni kako da nazove. Plašio se onoga što je sama pomisao na tog starog akrepa izazivala u njemu. Majku je njegovao najbolje što je znao. Išao je i kod babe Mare da joj spravi lijek, ali sve je bilo uzalud. Draginja je umrla u četrdeset četvrtoj godini života, tačnije bi zvučalo – Draginja se rodila nakon tolikih godina patnje.

Tu noć Mladen se prvi put napio. Sva čula su mu otupjela od alkohola i prvi put u životu nije osjećao onu tešku bol s kojom je odrastao, koja mu je srasla za dušu gušila ga i pritiskala kao veliki teg. Prvi put u životu u stvari osjetio je mir. Nije znao da je to lažni spokoj, koji traje samo do triježnjenja. Bilo mu je lijepo.

Probudio se sa istim onim bolom u duši i dodatnim bolom u glavi.

Život bez majke bio je još teži, skoro nepodnošljiv. Sav Draginjin teret pao je na njegova pleća. Baba je gunđala za svaku sitnicu, a ono što ga je najviše boljelo, ni mrtvu Draginju nije ostavljala na miru.

Slabo se družio s vršnjacima, bio je stidan i ćutljiv, teško se uklapao. Ponekad bi dolazio kod nas da igra karte sa mojim stricem, najčešće zimi kada je bilo manje posla. Baba bi odmah postavljala sto i govorila:

– Evo taman si na ručak došo, blago strini.

Bili smo dalji rođaci.

On bi se nećkao, ali baba bi bila uporna. Na kraju bi popustio i jeo.

Babi bi bilo puno srce, a kad bi otišao govorila je:

– Jadnik, nesretan se rodio, nikad progledati. Ko zna kad je i šta jeo zadnji put.

Luka se brzo oženio. Doveo je ženu udovicu iz susjednog sela. Bila je nešto starija od njega, grube vanjštine i grubog, čak muškog glasa. Zvala se Zorka, nije imala djece.

Kada joj se baba prvi put obratila kao Draginji sa “Kujetino”, Zorka je uzela vekericu i gađala babu, sat je udario od zid i raspao se u hiljadu komada.

– Zapamtićeš ti ovaj dan kad Luka dođe! – vikala je baba.

– Slušaj me, stara vještice! Kad Luka dođe, šta god da mi uradi, upamti – sljedeći put neću promašiti!

Luka je došao, baba je ćutala. Zorka ju je za večerom pitala:

– Mamo šta si ono trebala Luki reći?

Baba se zatresla od huje.

– Ne znam , zaboravila sam, ko star insan.

– Sigurno nije ništa važno dok si zaboravila. – nasmijala se Zorka i pogledala u Mladena.

Tim činom zadobila je Mladenovu ljubav i poštovanje.

– Udarila vila na Halila. – mislio je u sebi.

Zorka je preuzela dosta tereta na sebe. Mladen je bio sit i čist. Pomagao joj je u svemu. Ipak, nije bio sretan, za sreću valjda treba malo više. Sve češće se opijao, jer samo tada je osjećao duševni mir. Samo tada, sva bol koju je nosio, bila je daleka i tuđa, činilo mu se. Sestre su rijetko dolazile, niti su mogle pomoći, niti gledati kako im se brat polako odaje alkoholu.

Kad je Luka prvi put udario Zorku, uzela je šćemliju i tako jako ga udarila po glavi da ga je oblila krv, kad je došao sebi rekla mu je:

– Ako ćemo ginuti, ajde da večeras izginemo, mene nećeš tući ko Draginju. Ili ćemo živiti ko ljudi, ili da se večeras poubijamo, pa ko koga.

Luka je ćutao i nikad je više nije udario. Zorka je zavela red u kući.

Mladen je sve češće bježao u onaj lažni spokoj i već sa tridesetak ruke su počele da mu se tresu, a I pijanom i trijeznom hod je bivao nesiguran. Nalazili su ga kako spava pokraj puta, pokraj kafane, čak su ga jednom našli i u groblju, spavao je na Draginjinom grobu, spokojno, kao beba.

– Nesretnik, kukavac crni. – govorila je moja baba.

– Nemoj, Mlađo, ljubi te strina. Okani se sine rakije, kome je ona dobro donijela?

Ćutao je pognute glave, navikao da je uvijek nekom za nešto kriv.

Rat je dočekao u ranim tridesetim. U cijelom tom ludilu on je vidio priliku. Otišao je samo sa jednom željom – da se nikad ne vrati. Ne da brani, ne da napada, nego da pogine. Rat je vidio kao odlično rješenje. Već odavno mu se nije živilo, a samoubistvo je smatrao kukavičkim činom, onako će poginuti za otadžbinu, bar neku svrhu da da svom bijednom životu, mislio je. Poginuo za otadžbinu, tako će govoriti o njemu. Eto, nije se džaba rodio.

Međutim, nije išlo po njegovom planu. Jurišao je, uvijek na prvoj liniji, išao na metak, što se kaže, ali uvijek se vraćao bez ogrebotine.

– Ni Bog me neće, mislio je.

Iz rata se vratio kao heroj, o njegovoj hrabrosti se pričalo. Mladenova velika želja da ode u smrt, drugima je izgledala kao hrabrost.

Baba je umrla početkom rata, lako i bez muke, a toliko je bola za života drugima nanijela. Kakav to Bog daje dobrim ljudima da se muče, a ovakvu vješticu uzme u snu, nije mu bila jasna ta Božija pravda, ali sjetio bi se Draginjinih riječi:

– Velike su Božije promisli, mi smo mali da bi to mogli razumiti.

A onda se molio tom istom, do malprije nepravednom Bogu, da mu oprosti grešne misli.

Ipak, u duši nije osjećao nikakvu bol za babom, bilo mu je potpuno svejedno, bio je prazan. Istu takvu prazninu osjetio je i nekoliko godina poslije rata, kada je našao Luku obješenog u štali. Opet nije ništa osjećao, osim neke nelagode, gotovo griže savjesti što ne žali za onim što mu je život dao, ako se ova njegova muka može uopšte nazvati životom.

Ostali su on i Zorka. Nekad mu se činilo da može krenuti iz početka. Alkohol i rat su ostavili trajne posljedice. Pokušavao je da ostane trijezan. Nekada je to trajalo par dana, nekada par mjeseci i taman kad bi pomislio da je uspio, obuzimala bi ga ona teška tuga, onaj čemer zbog gorkog promašenog života, a žudnja za lažnim mirom i spokojem postajala bi sve veća i jača, nije mogao da joj se odupre. Tada bi uzimao flašu, bježeći od one praznine u duši, od crnih misli i teških sjećanja. Mrzio je sebe, mrzio je Luku u sebi, tek kada bi otupio od alkohola vraćao mu se onaj spokoj, za koji je vrlo dobro znao da je lažan, ali kakav je takav je, za drugi nije znao. Tog dana čvrsto je odlučio da ostavi alcohol, u kući nije imao više ni kapi.

– Zakleću se na Draginjinom grobu, – mislio je – to nikada ne bih prekršio.

Nesigurnim hodom prilazio je groblju. Na svježoj humci, stajala je flaša rakija. Gledao je, čas u flašu, čas u Draginjin grob. Samo još sad prije zakletve, popiću gutljaj, jedan gutljaj i gotovo. Prekrstio se nageo flašu otpio gutljaj, zatim još jedan, pa još jedan… Umro je na dan svoje velike odluke, u četrdeset četvrtoj, baš kao i Draginja. Našli su ga blizu groba, nije stigao da se zakune.

– Pošao majki, jatki. – govorila je moja baba – Ee, kukavac crni…

Njgova smrt donijela je olakšanje svima, i njemu i sestrama, koje su već odavno osjećale stid kada bi im dolazio, a i Zorki, koja ga je gledala kako iz dana u dan tone sve dublje, a nije mu mogla pomoći. Ne znam da li je iko od njih shvatao težinu praznine koju je nosio u sebi. Da li iko upšte zna koliko praznina može biti teška i velika? Njegova je bila kao planina.

Nesretan se rodio, govorili su za njega. Nestretan se rodio, jer nije bilo drugog razumnog objašnjenja za sve njegove muke i stradanja. Kada bi se život mogao opisati jednom rečenicom, njegov bi opisala baš ta obična, prosta rečenica.

Nesretan se rodio!

Copyright © 2020 Snežana Aleksić Topalović. Sva prava zadržana.