Vrijeme čitanja: < 1 minut
Za velike praznike uvijek me stigne i velika sjeta.
Materice, moj omiljeni praznik iz djetinjstva. Brat i ja bismo ustajali ranije nego obično i vezali majku. Ona bi se smijala i otkupljivala unaprijed pripremljenim otkupom. Najčešće nekim kolačima koje je krijući pravila predhodnog dana.
Poslije doručka, sa ostalom djecom iz ulice kretali smo u pohod po komšiluku. Komšinice su već bile spremne i očekivale nas. Bosa je uvijek pravila kuglice sa rumom. Jedinstven ukus, takve više niko ne pravi. Pa onda redom: Dana, Milka, Jela, Ljepa, Zorica (izuzetan majstor za kolače). Sve su nas dočekivale sa osmjehom, radosne.
Pa kod babe Drinke (omiljene babe o čijim unukama iz Sarajeva, koje samo jedu puding i kojima sam ja onako ješna otvarala apetit, pisaću jednom posebnu priču), e kod babe Drinke smo išli u nadi da joj je tu snajka Srbijanka koja je pravila za to vrijeme neke posebne, nove kolače – moderne.
Kasnije, kada obiđemo taj dio komšiluka, brat i ja smo išli kod prije Save na gurabije sa utisnutom kockom šećera. Ja ih nisam voljela, ali brat ih je obožavao (ne znam da li tu starinsku poslasticu iko više pravi) i u povratku svraćali kod Šerife.
– Srećne materice Šerifa! – viknula bih na ulazu.
– U, jebla ti majku, zar su danas? Čekaj, čekaj…
Iznosila bi orahe i suve kruške.
– Eto more li to? Nemam kolača.
– Može, može…
Neke od njih odavno nisu među nama, ali sjećanja na njih jednako griju, posebno danas.
Pričam djeci s oduševljenjem o tom vremenu i običajima. Slušaju me, ne baš zainteresovano, ali slušaju.
Došlo neko drugo vrijeme, svega imamo ali topline nam fali.
Srećne Materice, drage majke!
Copyright © 2020 Snežana Aleksić Topalović. Sva prava zadržana.
