Vrijeme čitanja: 2 minuta
Prošle godine nismo išli na more zbog mog pokušaja da budem „Sam svoj gazda“. Sav novac koji sam imala uložila sam u taj pokušaj i taman kad je došla sezona godišnjih odmora, moj biznis je propao, a cijenu tog smjelog pokušaja i dan danas plaćam 183,99 KM svakog 10. u mjesecu. Ne znam plivati sa krupnim ribama, tačnije somovima.
Krivi su motivacioni govornici:
– Ti to možeš, samo nebo je granica, važno je da vjeruješ u sebe – itd.
Elem, moram nekoga okriviti za svoj neuspjeh. Bilo kako bilo, prošlo je.
Početkom ove godine objavim knjigu i taman da postanem planetarno popularna, proglasiše vanredno stanje, korona mi stade na put od trnja do zvijezda. Pih!
Juče kažem mužu:
– Mogli bismo na more, imam nekih para od knjige. Baba i đed će dati djeci za sladoled, sačekamo plate i idemo. Svratićemo do Jovana da nam naspe regresiranog goriva i Bog da nas vidi.
Jovan je moj dobri pošteni otac, za 70 godina stekao kuću, golfa dvojku i reumu u koljenima, već hoda sa štapom. Od njega sam naslijedila ljubav prema knjigama, smisao za humor, visok pritisak i jake brkove. Kupio mi prva sabrana djela Branka Ćopića. Kad sam kod Jovana, moram spomenuti i moju majku Miru, posebno vrijednu ženu, kojoj ništa, ama baš ništa nije teško. Gledaj majku, biraj kćerku u našem slučaju potpuni promašaj, nisam joj ni blizu. Od nje sam naslijedila empatiju i istančan osjećaj za pravdu.
– Ići ćemo u Čanj, nastavljam, tamo nema mamipara. Šta kažeš?
– Registracija nam je u julu.
– Pa znam, uvijek nam je registracija u julu.
– Ali ove godine i veliki servis.
Registracija poskupila + veliki servis = zbogom moje ljetovanje.
– Je li to nećemo ni ove godine na more? – uključuje se moja tinejdžerka.
– Izgleda da nećemo. – odgovaram.
– Pa hoćemo li igdje ići?
– Hoćemo na Romaniju.
– Jooooj mama, – prevrće očima – pa čitavo vrijeme korone smo bili gore.
– I je li vam šta falilo? U tvojim godinama…
– Znam majko, bio je rat i ti si nosila vojničke čizme, dva broja veće. Znam!
– I treba da znaš!
Sjetih se kako je moj otac, kada nisam htjela da jedem koru od hljeba govorio:
– E da je meni u tvojim godinama bilo bijelog hljeba… – istorija se ponavlja.
– Pa dobro, bar neću morati pisati novi sastav “Kako sam proveo ljetni raspust”, samo prepišem stari. – javlja se moj sin Lazar, ljubi ga majka.
Gledam ga ponosno. Hvala Bogu da je neko u našoj porodici snalažljiv. Hvala pretku čiji gen si zakačio. Moj i očev nisi sigurno, mi nikad nikog nismo prevarili, a nas nije samo ko nije htio.
– Par dana na Romaniji, Jazavičije Rupe raj na zemlji, par dana kod Tike na vikendici u Dobrom Polju. – prodajem im foru nije bitno gdje si, nego s kim si.
Nisu baš oduševljeni. Nisam ni ja, ali Bože moj.
Igraću Loto, jer nikad se ne zna.
Možda vam pošaljem razglednicu sa Maldiva, a do tad imate jedno mahanje s Romanije.
Copyright © 2020 Snežana Aleksić Topalović. Sva prava zadržana.
