Vrijeme čitanja: 3 minuta
Pričam sa majkom telefonom. Majka je, stvarno, biće najsličnije Bogu. Bezuslovno voli, bezuslovno daje i štiti. Moja je takva. Valjda su i ostale. Pred sam kraj razgovora, onako usput, reče mi da je umrla Slava, što je držala kafanu u varoši.
Slava je nekada davno došla u našu čaršiju iz neke zabiti u koju se nikako nije uklapala. Počela je raditi u kafani, koju je brzo preuzela i ostala u njoj do kraja života. Kafana se zvala „Mali raj“, ali mislim da je to bilo samo na papiru, kafana se u stvari zvala „Kod Slave“.
Slava je godinama bila ista. Vješto je krila godine. Niko nije znao tačno koliko ima. Crnka kovrdžave kose, podignute u neku improvizovanu punđu, sa drečavim šnalama. Uvijek crveni karmin i lak za nokte. Zelena sjenka i crni kreon oko očiju. Maskaru, mislim, da nikad nije skidala. Nosila je uvijek bluze sa dubokim dekolteom, deblji zlatni lančić sa krstom, koji je imao neko posebno mjesto na njenim grudima i uske farmerice stegnute kaišom sa velikom srebrnom tokom.
Bila je želja većini muškaraca srednjih godina, uzdah starijim muškarcima i tiha patnja momcima koji su tek sazrijevali.
Na desnoj mišici imala je nevješto istetovirano srce probodeno strijelom, ispod koga je, takođe lošim rukopisom, bilo ispisano ime Stevo. Stevo, kao trn u oku vječitim udvaračima. Stevo, kao opomena svima koji bi prelazili granicu pristojnosti. Stevo, kao neko koga nije dovoljno nositi u srcu već i na mišici, da svi vide. Steva u stvari nikad niko nije vidio, a ona je o njemu ćutala, nikad ni riječ, samo uzdah. Ja sam ga zamišljala, ne znam zašto, kao propalog rokera.
Kafana je, čini mi se, uvijek radila. Otvarala se jako rano, kada bi ljudi sa sela dolazili na pijacu pa svraćali. Po danu bismo dolazili mi, školarci, da krijući zapalimo cigaru, a uveče muški svijet. Unutrašnjost kafane bila je prilagođena vremenu i ljudima koji su dolazili. Zidovi od lamperije, peć na drva, slike zgodnih žena iz kalendara, par stolova sa uflekanim, kariranim stolnjacima, limene pepeljare, šank od drveta sa par ogledala, prevrnute čaše na kuhinjskoj krpi, a od posluženja piva klipača i dobra rakija.
Kafa je bila domaća, najbolja u čaršiji, a soka samo jedna vrsta, pa koji se zadesi. Hrana se nije služila, osim ako se zalomi da se ostane do kasno, onda se vadilo što je ostalo u frižideru i serviralo na sto, za mezu. Nekad je to bila salama, nekad slanina, nekad čvarci… kako kad.
Slavin moral se mogao staviti pod pitanje, ali autoritet nikada. Potpuno je vladala situacijom. Muškarci, kao da su se bojali da će je izgubiti ako je ne poslušaju. Čak i u ratu, kada je vladalo bezumlje, kod Slave u kafani niko nije pravio prebleme. Lamperiju u kafani je u to vrijeme ofarbala u boje trobojke, a posljednji put kad sam navratila bila je ljubičasta.
– Da osvježi malo prostor. – rekla je.
Slava je bila veliki drug. Voljela je Tomu Zdravkovića. Imala je dušu, toplu kao ljetna noć. Znala je s ljudima. Kod Slave su se u kafani ostavljale plate, ali i pilo „na teku“. Nije bila škrta. Nama školarcima je uvijek davala cigare, kada nismo imali. Čitala je ljubavne romane i ispunjavala ukrštene riječi.
Ženama je bila trn u oku. Nisu je voljele, a neke su čak i dolazile u kafanu da se obračunaju sa njom. Zavist? Ljubomora? Oboje po malo i ko zna zbog čega još.
Kafana je bila Slavin teren, a publika njena, tako da je uvijek izlazila kao pobjednik. Kada bi nekog prekrižila u teci, prekrižila bi ga i u životu. Rijetko se ljutila, baš rijetko, valjda zato nikad nije praštala. Nikad tračala i ogovarala, a znala je sve čaršijske tajne. Nikad nije osuđivala, ali ni savjetovala.
A mnogi su o njoj mislili drugačije. Vidjeli su samo ono što se okom dalo vidjeti.
A ja znam da je sa Slavom umro duh jednog vremena, velike tajne malih, običnih ljudi i posljednja kafana u mom kraju.
Copyright © 2020 Snežana Aleksić Topalović. Sva prava zadržana.
