Vrijeme čitanja: 2 minuta
Znaš, nisam te voljela, ali sam te osjećala jako. Mogla sam da te naslutim u zraku, u sebi, u tuđem gradu, u tuđem zagrljaju.
Mogla sam da te dozovem mislima, dolazio si odlučan da me zauvijek imaš i odlazio odlučno, kao da me zauvijek ostavljaš. Mogao si da me dozoveš mislima, da mi dokazeš da nikad neću biti njegova koliko sam tvoja, da mi dokazeš da je sve bez tebe ništa. Željeli smo se iznova, uvijek jako kao da je prvi put i uvijek jako kao da je posljednji.
Nisam te voljela, ali sam te osjećala, u svakoj pori, u svakom damaru bića, više nego ikoga prije, više nego ikoga poslije. 1000 puta smo odlazili zauvijek i 1001 put se zauvijek vraćali. Nije bilo prepreka na putu ka tebi, na putu ka meni. Daljina nikad nije učinila svoje. Nisam mogla da se oduprem, nisi mogao da odoliš. Gubili smo ljude koji su bili spremni da nas vole kao u filmovima, kao u knjigama.
Sujeta nas je kidala.
Ja i sada znam kad misliš na mene, osjetim te. Negdje duboko u meni zakopana osjećanja tinjaju, ponekad ih pustim da ožive na kratko. Tada osjetim stari poznati nemir, rumenilo, drhtavicu. Zakopavam ih svaki put dublje, bojim se pozvaću te, bojim se čućes me.
Prokleta sujeta, a bilo je nemoguće zamisliti život kraj tebe, život kraj mene, a toliko smo se osjećali da je nemoguće bilo zamisliti život bez tebe, život bez mene.
Nisam te voljela, ali sam te osjećala jako, najjače.
I ne trudi se da mi pokažeš da si srećan, kad znaš, kao i ja, da je dovoljan jedan pogled, jedna želja, jedna slutnja da shvatiš da to nije sreća, već iluzija, privid. Da je to ono što se mora, kad ono što se želi ne može, ne smije.
Ne volim te, ali te još uvijek osjećam, sve rjeđe i sve jače.
Copyright © 2019 Snežana Aleksić Topalović. Sva prava zadržana.
