Vrijeme čitanja: 8 minuta

Tetka Desa je bila babina rođaka, tj. mamina tetka, ali i ja sam je zvala tetka jer se nije udavala, pa mi je bilo glupo da je zovem baba.

Sjedile smo u miru sobe u njenoj seoskoj kući i razgovarale.

–  Sjedi pored mene, ne mogu glasno govorit, onemoćala sam. – rekla mi je i iskrivila usne u nešto što je trebalo ličiti na osmijeh – Svi koji su ovo znali već su godinama pod zemljom, a i ja sam jednom nogom u grobu. Ne želim da moja tajna umre sa mnom.

Gledala sam je zbunjeno. Prišla sam i sjela pored nje. Uzela me je za ruku i pogledala u oči:

–  Ja samo tebe imam na ovom svijetu, tebe i mog Zorana.

–  Kakvog Zorana, tetka?

–  Mog Zorana. – reče i zagleda se u daljinu.

–  Vjerovatno znaš iz priče da me je majka kasno rodila i da je umrla donoseći me na svijet. Brat je bio deset godina stariji od mene. Nikad me nije prihvatio. Koristio je svaku priliku da mi natukne kako sam ja kriva što on nema majku. Rano je otišao od kuće, ja sam bila još djevojčica. Upisao je vojnu školu i kako sama znaš, postao poznati visoki oficir. Ja sam ostala sa ocem. Domaćinstvo je bilo na meni. Otac je bio blag i sažaljiv, posebno na mene.

Sirota od rođenja, govorio bi. Radio je u šumi kao i većina ljudi iz sela. Brat je rijetko dolazio, a njegova odbojnost prema meni kao da je godinama rasla. Stasala sam u lijepu djevojku, bar tako su svi govorili. Dolazili su momci iz okolnih sela, dolazili su i iz grada, iz domaćinskih kuća, kao i seoske lole i barabe. Otac nije uticao na moj izbor: – Ako ti se neki dopadne, reci ocu, pa ćemo se dogovoriti.

–  Znam tetka, stotinu sam puta čula da si bila najveća zavodnica u selu. –smijale smo se zajedno.

–  Nije da nisam, ali ljepota ti je, moj sinko, veliki teret i ako ga ne naučiš nositi, teško tebi. Napunila sam sedamnes godina, kada se otvorila, ova naša, sada već zatvorena škola. U školu je došo neki Tomislav, učitelj, Crnogorac. Bio je lijep, naočit, mrke kovrdžave kose. Prvi put kad sam ga viđela u meni je sve zaigralo, a Boga mi, ni on nije ostao ravnodušan. Stanovao je dolje u Mirkovoj kući. Kad bi išla po vodu, sretali bi se. Počeli smo sve češće da se srećemo. Valjda je to Bog tako udesio. Jednom mi je izrecitovao neku pjesmu. Pobjegla sam, a srce mi je tuklo ko ludo. – Deso, da li bi mi te čiča David dao, kada bih te zaprosio, upita me jednom, iznenada. Pa bi, ako bi ja šćela –  začikavam ga.

–  Pa bi li ti?

–  Nijesam ja za tebe, Tomo, ti si učen.

–  Ne smeta mi.

–  A oće li tvojima smetati?

–  Neće. – odgovori mi.

–  Onda bih.

Poslije nekoliko dana desilo se, šta se desilo. Jeste bruka i sramota, ali desilo se. Brzo sam shvatila da sam noseća i rekla mu istinu. Obradovao se, ali još nije pričao sa ocem. – Taman za raspust odoh kući i doći ću sa ocem, kako dolikuje da te isprosim. Bila sam presrećna, ali nikom ništa nisam govorila.

Sa novim polugodištem došla je   nova učiteljica. Brzo se pročulo da je Tomo dobio premještaj, neđe blizu svog sela. Sve što sam znala o njemu je ime, da se preziva Radović i da je negdje iz okoline Plužina. Od tog polugodišta počinje moj pakao. – Zastade, duboko uzdahnu, oćuta…

– Nekako tih dana, dok još nisam bila svjesna šta me snašlo, oca je, u šumi pritislo stablo. Nesreća nikad ne dolazi sama. Odvukli su ga u Sarajevo. Poslije nekoliko dana došao je brat i šturo mi saopštio da je otac umro. Svijet mi se srušio. Otac je bio jedina osoba koja me voljela i čiju sam ljubav osjetila. Bez njega sam bila sama na ovom svijetu, prepuštena bratu i snajki, koji mi nisu nimalo bili naklonjeni. Snajka je iz susjednog sela i otkad je otišla u grad ni sa kim se više nije viđala. Ipak, svoju sam bruku prvo njoj rekla. Mislila sam, majka je, shvatiće. Dočekala me je na nož: – Glupačo jedna! Šta si mislila? Da će jedan učitelj oženiti tebe, seljančicu, samo zbog ljepote? Htjedoh je pitati zbog čega li je tebe braco oženio, nisi bila čak ni lijepa, ali oćutah. Znala sam da moja budućnost zavisi od njih.

Neko vrijema tetka Desa je ćutala. Kao da se zamislila. Duboko je uzdahnula a onda nastavila:

– Nikad ih nisam osjećala kao svoje. Naravno snajka je sve odmah ispričala bratu. – Kujo jedna, majku si mi ubila, a sad ovo. Šta se moglo i očekivati od priglupe seoske djevojčure? Ovako ćemo. Kad obavimo sahranu poći ćeš sa nama u Skoplje. Rodićeš kopile i odmah ga dati na usvajanje. Jel ti jasno? Neću da mi se repovi povlače. Ja ću sve završiti sa doktorom Todevskim.

Ćutala sam, a sve u meni je vrištalo. Sutradan sam čula snajku kako priča, ženama u selu, da će me povesti sa sobom, dok malo ne obiknem. Otišli smo treći dan.

–  Samo mali i bijedni ljudi mogu u nečijem bolu i jadu naći način da sebe veličaju. – rekla je kao za sebe.

– Mjeseci u Skoplju bili su pakao. Nisu mi dali da napuštam stan. Ponižavali su me na sve moguće načine, stalno sam im bila na meti. Ćutala sam i trpila. Došao je i taj dan. Dobila sam bolove. Brat me je odveo u bolnicu.

–  Da ti kakva glupost ne padne na pamet, priprijetio je. Rodila sam sina, u zoru, zato sam mu i dala ime Zoran. Rodila sam ga lako, bez velike muke. Bila je Velika Gospojina. Donijeli su da ga podojim. Gledala sam taj smotuljak, bezazleni, nevini, koji grešna, moram ostaviti, radi sela, radi svijeta, radi brata oficira. Kome li je on, makanja, skrivio. Dojio je halapljivo, duša moja, kao da je znao da je to posljednji put. Upijala sam ga, udisala, mirisala i gledala nijemo. Zamolila sam sestru da mi odsiječe pramen te, crne, kudrave kosice. To je sve što od njega imam. Eno tamo u kredencu, u drvenoj kutijici. Donijeli su mi hrpu papira i pokazali gdje da potpišem. Ne umijem, rekla sam misleći da će mi to pomoći. Uzeli su mi palac, umočili u tintu i pritisli đe treba. Brat je došao po mene. Preklinjala sam ga, molila da mi ga ne uzima, klečala sam, obećavala da ću otići iz sela, da me nikad niko neće vidjeti, samo da mi ga ne uzima. – Ulazi u auto! to je sve što je rekao. Taj dan jedna Desa je umrla, a rodila se druga, rodila se iz patnje i bola. Izašla sam iz porodilišta praznih ruku, prazne utrobe, prazne duše. Boljelo me sve. Bila sam ogoljena čaura. Ništa više nije ostalo u meni.

Vratili su me u selo.

–  Udaćeš se za prvog koji te zaprosi, da se nisi usudila da ga odbiješ! prijetećim glasom rekao mi je brat.

– Ne može da se obikne u gradu, čula sam kako snajka govori strini, tvojoj prababi.

Čim su otišli zatvorila sam se u kuću. Nikome nisam dala da uđe, niti sam izlazila. Svakoga dana, do dana današnjeg, ja, nemajka, molila sam Majku Božiju, da mi ga čuva, da mene grešnu uzme. Nijednu noć, evo pedeset pet godina, nisam cijelu prespavala. Često sam sjedila u ćošku i gledala u prazno, izgladnjivala se, mučila na sve načine, ali nema smrti bez sudnjeg dana.

Uskoro se, fala milom Bogu, pročula vijest o mom ludilu i niko me više nije prosio. Tvoja baba je dolazila svaki dan. Ostavljala mi je hranu na pragu. Nisam je puštala u kuću, ali ona nije odustajala. Jedina ona nije odustala od mene. Nije me nikad ništa pitala. Znala je da mi se dogodilo nešto strašno. Kada je nalazila nedirnutu hranu, prijetila je da će pisati bratu i tako me održavala u životu. Pustila sam je, nakon dva mjeseca, da uđe u kuću. Opet nije ništa pitala. Očešljala me, izračila kuću i rekla:

– Ne znam šta ti se desilo, ali život ide dalje, pridigni se, ohavizaj, inače će te oni tvoji smjestiti u ludnicu.

Počela sam pomalo da vodim računa o sebi i kući. Bol je bila ista, ali navikla sam na nju. I dalje sam izbjegavala ljude i skupove. I dalje nisam spavala, a život je, pored mene, išao svojim tokom. Za tatinu godišljicu, brat mi je, onako usput, ko da je prodo tele, reko: – Usvojen je!

–   Usvojen!? Hiljadu pitanja mi  je  prošlo kroz  glavu. Zamišljala sam ga, zamišljala ženu koju zove majkom, kojoj se raduje i kojoj donosi radost. Zamišljala sam njegove prve zubiće, prve korake, prve riječi, hoće li prvo reći mama, kao ostala djeca. I opet sam, majka–nemajka, molila Majku Božiju, da mu se nađe u nevolji, da ga zaštiti, da mu čuva novu majku jer za drugu ne zna i neće znati, a mene grešnu da uzme.

Godine su prolazile, a bol je od mene napravio čudovište. Ljudi su svašta pričali, da sam pomanitala, da vještičarim. Plašili su me se, što mi je odgovaralo i držalo ih daleko od mene.

Brat i snajka su sve rjeđe dolazili. Brat se razbolio u pedesetoj godini. Stiglo mi je pismo iz Skoplja da su doktori digli ruke od njega. Zvao me da dođem.

Nakon toliko godina idem u grad za koji me vežu samo ružna sjećanja. Bratić me sačeko na stanici. Utroba mi je igrala dok smo prilazili stanu. Zatekla sam brata u krevetu. Bio je živi kostur, jedva je govorio. Šta bi od nake sile, pomislih.  

– Mnogo smo se ogriješili o tebe, Deso, ja najviše. Možeš li mi oprostiti?

– Mogu, braco, rekoh.

– Mnogo ti hvala, uvijek si bila dobra.

–  Mogu, braco, – ponovih – ali neću. Ako tebi oprostim, izdaću svaku suzu koju sam iskapala, ako tebi oprostim izdaću svu svoju patnju i bol, izdaću duge neprospavane noći, izdaću mlijeko što mi je curilo, dok mi je dijete gladovalo. Ako tebi oprostim ne znam hoće li Bog meni. Mogu ti oprostiti, ali ne želim. Želim da te gledam tako jadnog i da poželim da što duže živiš u svojoj patnji, kao što sam ja u svojoj. Zakašljao se, jedva su ga povratili. Snajka me gledala blijedo i drhtala. I tebe će stići moje suze, rekoh joj dok sam izlazila, samo će tvoja patnja biti veća. Bila si majka, a natjerala si me da ostavim dijete. Živi ćete se raspadati. Oboje su se dobro napatili prije smrti. Ni jednom nisam otišla na sahranu. Bože mi oprosti, nije mi žao. Nije hrišćanski, ali lagala bih kada bih rekla da jeste!

Zagrlila sam tu divnu ženu, mučenicu, koja je cijeli svoj život provela u bolu.

–  Naći ću ti Zorana i dovesti, on mora čuti tvoju priču.

–  Zato ti je i pričam, ludice, ali nećeš ga tražiti sada, nego kad umrem, a to će biti uskoro.

–  Ali, tetka moraš ga vidjeti, zaslužuješ to.

–  Ništa ja ne moram. Namorala sam se ja za devet života. Šta ako je  patio cijeli život, šta ako me je proklinjo, šta ako ne želi da čuje za me? Šta ako me odbaci, ako ne želi da me vidi, sasluša? Ipak sam ga ostavila. Kaka majka ostavlja dijete? Neka, bolje je vako.

–  Tetka, nisi ga nikad ostavila, bila si s njim svaki dan, na najteži mogući način. Bila si majka kakvu je samo mogao poželjeti. Molim te dopusti mi da ga nađem i dovedem. Ako te poslije ove priče odbaci, onda te nije ni zaslužio.

–  Jok. Kasno je. – rekla je tiho – Zakuni se da ćeš sačekati da umrem.

–  Ne mogu, tetka, nije pravedno!

–  Zakuni mi se, – stegnu mi ruku, do bola – valjda imam pravo na posljednju želju. Zakuni se!

–  Kunem se, tetka. Uradiću kako želiš. – umirivala sam je – Nego, tetka, šta je bilo sa Tomom, jesi li ikad čula išta o njemu?

–  Jok. Pušti kukavicu. Nadam se da je pašče crklo.

–  Pokušaj malo zaspati, umorila te ova priča.

Namještam je u udobniji položaj. Pomilovala me je po kosi:

– Lijepa si, na majku.

–  A majka na tetku. – rekoh. Blago se osmjehnula.

–  Neka te tu!

–  Tu sam, tetka!

Utonula je u san iz kog se nikada nije probudila. Umrla je lako, bez patnje, lijepom smrću, ako smrt može biti lijepa. Patila se u životu, mučenica. Nije spavala, a eto umrla je u snu.

Bila je to najskromnija sahrana koju pamtim: sveštenik, par mještana i ja.

Zorana sam našla nakon osam mjeseci, jedva. Sastali smo se u Skoplju. Bio je čovjek u godinama, lijepih crta lica, ostvaren u svakom pogledu. Sa zanimanjem je slušao moju priču. Znao je da je usvojen, ali ništa nije znao o svojoj biološkoj majci.

–  Zamišljao sam je, kaže, svaki put drugačije i uvijek je bila lijepa.

Izvadila sam sliku na kojoj se tetka, valjda posljednji put, smijala iz duše.

–  Stvarno je bila lijepa, sada znam na koga liči moja starija kćerka. Rođako, vodim te da upoznaš moju porodicu!

–  Rado!

Dočekali su me srdačno. Starija kćerka bila je, zaista, vjerna kopija tetke Dese. Bila je malo starija od mene, ali smo se odmah zbližile. Krv nije voda. Mlađa je ličila na majku.

Zoran je insistirao da on podigne spomenik majci.

– Biće mi lakše, bar na neki način. –rekao je.

Stavili smo sliku na kojoj je blistala u svoj svojoj ljepoti.

Ovdje počiva Desanka Tošović

Rođena 19… umrla 20…g.

Spomen podiže sin Zoran s porodicom

Čitala sam iznova i iznova i svaki put mi je zvučalo sve ljepše i ljepše, nestvarno, sin Zoran.

Divni, veliki Zoran, dodala bih.

Skoro smo bili u tetkinoj kući. Gledali smo slike, smijali se. Izvadila sam pramen Zoranove kose, koju je tetka čuvala u drvenoj kutijici. Oči su mu zaiskrile. Sreća se vratila u nekadašnju kuću tuge i bola.

Zamišljam tetku kako nas gleda, odnekud, odozgo, pune duše, lijepa i prvi put istinski srećna.