Vrijeme čitanja: 5 minuta

Tetka Esma je obilježila moje djetinjstvo. Bila je babova sestra, mnogo mlađa od braće, dedova miljenica i zjenica oka.

Imala je oči zelene i bistre poput Neretve u maju, a kožu bijelu poput najfinijeg porculana i neukrotive kovrdže boje kestena, nije bilo te marame koja bi ukrotila te njene nemirne uvojke, uvijek bi po neki nemirno štrčao. Takva je i ona bila, nemirna i neukrotiva.

– Šta si ti babovo? – pitao bi je dedo.

– Zjenica oka.

– I šta još?

– Zvijezda Danica.

– I šta još?

– Golubica bijela.

– A znaš li ti priču o Bijeloj golubici?

– Ne znam, babo.

– Ne sjećam se tačno priče, ali bila je o najljepšoj Bijeloj golubici koju je neki momak držao u zlatnom kavezu i kako je prvi put kad je zaboravio zatvoriti kavez, ona odletjela i nikad se nije vratila, a momak se razbolio i umro od tuge. Nije znao da bi svaka ptica mijenjala kavez za samo jedan let i taman kad bi znala da joj je posljednji, ona bi odletjela. Jer ptica je ptica samo kada leti, jok u kavezu. U kavezu je samo ukras.

Dedo je pričao najljepše priče, a znao ih je mnogo.

U proljeće, kad bi naša ašlama probeharala, dedo bi sjedio i pušio u hladu njene velike krošnje. Tetka Esma je mirisala na behar. Znala je da se o njenoj ljepoti priča u čaršiji i znala je da momci za njom uzdišu. To je njen nemirni duh činilo još nemirnijim, ali isto tako je znala da bi je babo objesio na onu istu ašlamu na čiji behar je mirisala, ako bi mu ukaljala obraz.

Ono što tada nije znala je da ljubav ne bira, ne pita, već se desi izenada, pomuti pamet i da nema tog kaveza, ni zlatnog ni čeličnog, koji bi golubicu zadržao da ne odleti.

Tako nekako s proljeća i cigani bi doazili s čergom u našu čaršiju. Ostajali bi po nekoliko mjeseci na poljani pored potoka, a s njima i stara ciganka Raza, nje sam se posebno bojao. Bila je razrooka, imala je zlatan zub i šarenu prljavu torbu kojom me majka plašila kad nisam slušao. Dolazila je u našu avliju, dedo bi joj uvijek davao para, nana bi skuvala kahvu, majka bi joj upakovala krompira i ostale hrane.

Dedo nije dao da faleta (gata), ali taj dan nije bio kući, a žene su jedva dočekale.

Raza je cijelo vrijeme gledala u tetku onim svojim razrookim očima i klimala glavom.

– Porasla Avdagina golubica, mašala, za udaju stasala. – rekla je Raza i nasmijala se, a zlatni zub je zasijao na proljećnom suncu.

Tetka je pocrvenila, a onda se nasmijala:

– Kad sam stasala za udaju, Razo, kakva mi je sudbina? Kakav će mi mladoženja biti?

Raza je izvadila karte iz šarene torbe i dala tetki da presiječe.

– Da ne dođe Avdaga? Ubio bi me što faletam.

– Neće Razo, pričaj. – nestrpljiva je bila tetka.

Raza je gledala u karte, pa u tetku i ćutala.

– Nisu se otvorile. – rekla je.

Brzo ih je pokupila i krenula prema kapiji.

– Razo, šta ti bi? Šta si vidjela? – uznemirila se tetka.

– Ništa.

– Razo, molim te, reci mi, šta si vidjela?

– Tvoja sreća donijeće nesreću. – rekla je Raza i izašla iz avlije.

To je bio posljednji put da sam je vidio, nikad više nije došla kod nas.

Tetka je zadrhtala kao prut.

– Pusti Razu, ciganska posla, da šta zna, sebi bi ugatala. – rekla je moja majka i zagrlila tetku.

– I to što kažeš. –, nasmijala se tetka Esma.

Mada, u duši nije mislila tako. To proročanstvo ju je mučilo narednih dana, sve dok nije došla dedova sestra, tetka Rabija, da vodi tetku kod sebe kako bi joj pomogla u pripremama za svadbu, ženila je sina.

Tetka je bila vesela i birala najljepšu odjeću koju će obući i ponijeti. Radovala se kao dijete. Prvi put je bez roditelja išla u grad.

– Do svadbe ima mjesec i jače, imaću vremena da razgledam dućane. – mislila je u sebi.

Dedo sebi nikad nije oprostio što ju je pustio, a tetka Rabija što ju je povela.

Svadba je bila velika i raskošna, tetka je sa drugim djevojkama i ženama služila goste. Tog dana bila je posebno lijepa, a oči su joj sijale kao Neretva na suncu. Svi su gledali u nju. Meni je bila ljepša i od mlade. Dedo je bio ponosan na svoju golubicu. Ako i ne bi bio, pored ljepote kojom se isticala bila je vrijedna i okretna.

Pred zoru, kada su i posljednji pijani gosti otišli, a žene krenule sa raspremanjem, tetke Esme nije bilo.

Tetka Rabija je rekla da je cura sigurno od umora zaspala i da je ne bude, raskloniće se, nek je prošlo hairli, ali tetke Esme nije bilo ni ujutru kada se pila prva kahva.

– Nema Esme! – uznemireno je rekla moja majka.

– Kako nema? Možda je u avliji, tu je negdje. – rekla je tetka Rabija mirno – Ta, nije u zemlju propala.

– Nema je, nema joj ni odijela! – zaplakala je majka.

Dedo skoči sa sećije.

– Kako nema? Jesil’ dobro vidila? Kako nema odijela?

– Jesam. – reče majka i obori pogled.

Pretražili su kuću i avliju, tetke nije bilo.

U kući je nastala pometnja. Žene su plakale i sumanuto hodale kao muhe bez glave. Rođaci su otrčali u grad da se raspitaju. Babo je rekao:

– Ubiću je kad je nađem.

I ja sam plakao, ne znam tačno zašto, ali osjećao sam da se sprema nešto strašno i ružno.

– Niko nikoga neće ubiti. Spremite se, vakat je kući da se ide. – rekao je dedo tiho.

Ne znam šta je tada osjećao u duši, ali izgledao je smireno.

Prije nego što smo pošli, stigli su rođaci, donijeli haber da je Neretva izbacila dva leša nizvodno.

Milanov i najvjerovatnije tetkin jer djevojku u gradu niko nije poznavao. Milan je bio sin dućandzije gdje je tetka išla u podmiru za svadbu. Tu su se najvjerovatnije i zagledali.

Ne mogu opisati taj trenutak, ali bilo je strašno. Nana je izgubila svijest, dedo je u nevjerici gledao i nadao se da je to neka druga djevojka, babova pređašnja ljutnja pretvorila se u tugu i očaj. Bio je to najružniji dan koji pamtim.

Golubica je znala da bi joj život s nekim drugim bio kavez i poletjela je, ne znajući da joj je to posljednji let. Možda je i znala, ali to je nije spriječilo da odleti, baš kao u dedovoj priči. Jer ptica je ptica samo kada leti.

Nikad se nije saznalo kako su se utopili, da li ih je Neretva nabujala i divlja odnijela kad su je pošli preplivati ili su sami tako odlučili. Ja sam uvijek vjerovao u ovo prvo, jer što bi tetka nosila odijelo? Ispunilo se i Razino proročanstvo. Tetkina sreća, ako se tako može nazvati, i njoj i svima donijela je nesreću.

Poslije njene smrti sve se promijenilo, dedo najviše, skoro da nije izlazio iz kuće. Pušio je i ćutao. Nena je stalno klanjala i plakala. Nikad nam više nije pričao priče, a niko drugi nije znao tako lijepo pričati.

Samo s proljeća, kad se stara ašlama okiti beharom, dedo bi izlazio i sjedio ispod nje i tad bi na momente izgledao sretno. Udisao je i upijao miris behara. Behar je mirisao na tetku, jer nje više nije bilo da miriše na njega. Čitava avlija tada bi mirisala i vraćala nas u neka sretnija proljeća.

Dedo se preselio 5 godina poslije tetkine smrti. Mislim da je to i priželjkivao, ničemu se više nije radovao ni nadao i ništa ga nije moglo raspoložiti. Pušio je puno, jeo malo, kao da je želio da što prije ode.  Na dedov mezar poslije dženaze sletjela je bijela golubica. Drugi je nisu vidjeli, ali ja jesam. Majka mi je rekla da sam to izmislio.

Nikada ranije nisam vidio bijelu golubicu. Bila je lijepa baš kao iz dedove priče, takvom sam je i zamišljao. Još da je imala zelene oči poput Neretve u maju, bila bi još ljepša, skoro kao tetka Esma.

Copyright © 2020 Snežana Aleksić Topalović. Sva prava zadržana.