Vrijeme čitanja: 5 minuta

– Nema smrti brez sudnjega dana sinko moj. Ono što ti je zapisano to će ti i biti. Moreš se vala naglavačke okrenuti, ništa promijenit ne mereš. Mene u životu još samo mlin nije mlio, a eto opet insan živ, no ajd što je živ vego mu se mili življeti. Svašta crni čojek preturi preko glave i ostane u pameti. Ono što čojek izdura, životinja ne bi, ali sve ti je sinko u Božijim rukama, odbijala je dimove plave Morave dok je počinjala jednu od svojih priča… to bi mogla biti neđe ’42, ’43… Ne znam tačno… Prije će biti ’42, vojska je došla…

Mi djeca ko djeca zadirkivali smo je:

– Baba, kad dođeš do ’44. zovi nas, to smo do sad slušali sto puta, smijali smo se.

Bila je nagluva pa nikad nismo znali da li nas stvarno ne čuje ili se samo pravi. Voljeli smo našu babu tj. prababu Sofiju. Bila je to mudra žena, vedrog duha, uprkos svim nedaćama koje su je u životu zadesile. Smirena i uvijek Bogu zahvalna na onom što ima. Jedno oko joj je bilo prekriveno bijelom mrljom i na njega nije vidjela.

– Iscurilo. – to je bio njen odgovor.

Koliko god je zadirkivali, ipak smo otvorenih usta slušali njene price. Pričala je slikovito, sa mnogo opisa, detalja, emocija, polako bez žurbe, kao da ima svo vrijeme svijeta pred sobom, tako da smo slušajući jasno vidjeli likove i kao da smo i sami bili učesnici događaja.

Poživjela je dugo, meni je bilo 18 kad je umrla. Rođena je kao sedmo od trinaestero djece na Preobraženje Gospodnje 1908. godine. Na isti datum nakon 100 godina, ja sam rodila mog sina Lazara. Možda je slučajnost, a možda neki znak. Kćerku sam prvu rodila i nazvala je po njoj, Sofija!

Kuvala je tanku kafu, doljevušu. Moj otac je zbog toga zadirkivao.

– Ne doljevaj više, i ovako je tanka.

– Pa ti, zete, ako si donio, ja ću podebljati, nije mi mrsko.

– Nisam, ali sam ti donio cigara.

Ljubila je svaki poklon koji joj neko donese.

– A baba, kako se ono zvao onaj doktor Italijan što te zvao Bela?

Smješkala se.

– Baba, znaš li ti šta na Italijanskom znači Bela?

– Jok, vala, vi me naučite! Ajde mrš tamo, sa mnom se našli šprdati. Siti pa bijesni, to nam je često govorila.

U ratu je izgubila skoro sve. Pričala mi je kada sam bila malo zrelija, kako je saznala gdje su joj strijeljali jednog od braće, najmlađeg i kako je po mećavi upregla volujska kola i sama otišla u planinu da ga nađe i sahrani krijući.

– Nisam ga ni ožalila kako treba, strijeljali su đevera, ali njega nisam našla i nikad mu se za grob nije saznalo. Njega je vala pamet ubila, sve je znao, ali nije znao šućeti. Učitelj bio, lijep ko jabuka, taman škole izučio i počeo raditi, trebo se ženiti… – uzdahnula bi i rekla – Ja… Bog da im dušu prosti.

Muža je izgubila odmah nakon rata. Poginuo je od neke zaostale bombe. Ostala je sa dvije kćerke. Mlada, udovica, bez muške djece, bez braće i djevera, uspjela je da održi domaćinstvo, da othrani i izvede kćeri na pravi put.

Nesreća nikad ne dolazi sama. Poslije muževe smrti izgorjela joj je kuća. Kaže da je stupala ćeten i ako se dobro sjećam, sušila iznad šporeta. Kako je došlo do požara, ne bih znala objasniti.

– Skupili su se ljudi, gasili smo, ali nije bilo spasa, sve je izgorjelo. Vatra je čudo, sinko moj. Bogu fala đecu sam spasila. Tu noć kad sam preživljela sve ću. Nije se puno imalo i onako, a kad kuća izgori, ništa, sve što je crni čojek kućio za sat ode. – oćutala je i zapalila cigaru. – Tade sam propušila, ne znam ni okle bi nekog duvana. Nikad prestala nisam. Ja… – uzdahnula bi.

– I ope se čojek skući i zaima. Sve ti je to život. – odbijala je dimove – Bližila se slava. Padala je u posni dan. Nas tri u kolibici koju nije vatra uvatila. Poranim ja izjutra pa u Vlasenice u crkvu.

– Čekaj baba, kako si išla u Vlasenicu?

– Pjehe, Boga mi, prečicom.

– Kakvom prečicom? Pa nema prečice ispod bar 20 kilometara.

– E moj sinko… Ja sam tade mlada bila, u snazi. Mogla planinu preskočiti, a ne u Vlasenice otić. Odem i za vida se vratim. Spustim se crkvi, sačekam da se liturgija završi, priđem popu i kažem da mi ide slava, da mi je kuća izgorila i da je nemam s čime proslaviti, pada u posni dan, da je mrsna brava bi zaklala, vako nemam šta. Veli on meni: „Imaš šta imaš snajka. Zna se šta je slava – hljeb, žito i svijeća, a ostalo ako se šta nađe”. Tako i bi, Boga mi. Našaram Krsni ljeb, skuvam žito, napravim čirak, metnem umjesto kandila, okadim kuću, pomolim se Bogu. Nađem dvije glavice poveće luka, isječem, posolim i malo pouljim. Jedemo nas tri, a ono se u med pretvara. Jedemo i smijemo se. Eto tako je bilo, Boga mi, drukčije nije moglo. Smješka se sjetno. Pamtim tu slavu ko da je juče bila. Proslavila sam ih, ne znam kolko, u izobilju. A opet, samo se ove jasno sjećam. Ma svašta je crni insan predevero. Ali sve je to Božija volja. Kolko god gubiš u životu, ako vjeru sačuvaš, ništa nisi izgubio, upamti to. Ja… opet uzdahnu. Moliš li se Bogu kako sam te učila?

– Molim, baba.

– E tako treba.

Kad sam poslije tog raspusta krenula kući, izašla je za mnom do kapije. Uvijek je goste ispraćala do kapije.

– Nećeš valjda tako golog grla? Ti si saden cura, nije to lijepo. I šta si te pantole uzdigla toliko? Sačekaj me tu.

Vratila se brzo, noseći maramu koju mi je omotala oko vrata.

– E tako, saden ti je ljepše. A evo i malo para, kupi sebi nešto.

Pare koje mi je dala već odavno nisu bile u upotrebi. Nasmijala sam se i zagrlila je. Maramu sam skinula čim sam se spustila do ceste. Posljednji put kad sam je vidjela ležala je, nije više mogla sama da se kreće, ali bila je nasmijana i pričala razumno. Ukućani su otišli da kupe sijeno i čvrsto mi podvukli da je ne ostavljam samu i da joj ni slučajno ne dajem cigare.

– Jesu li otišli svi?

– Jesu baba.

– Dajdera nam po jednu da zapalimo. Brane mi, boje se da se ne zapalim kad sam sama.

– Nemam baba, imaš li ti?

Ja sam tada bila pušač početnik i nisam uvijek imala cigare.

– Imam, jašta. Gore u sobi u sanduku ima nekolko paklica. Uzmi jednu paklicu sebi, jednu meni.

Njena soba je pod krovom. Mala, zeleni drveni krevet, iznad njega ikone, zeleni sanduk, čuvar rahatlokuma s isteklim rokom, starih para i novih peškira. Na dnu uredno složene cigare, nekoliko kutija.
Zapalimo ja i moja baba. Smijemo se, brane njoj, brane meni, pa ima li išta slađe? S vremena na vrijeme odem do kapije, provirim idu li naši.

– Nema ih još. –kažem.

– Dajdera nam onda još po jednu. – smije se kao djevojčica.

Pepeo pada po njoj, ruke joj se tresu, kao da je sada gledam.

– Metnider nam jednu kafu, tri kašike šećera i jednu uvršnu kafe, e tako.

Kuvam tu slatku, tanku kafu. Ne može da drži fildžan, ja joj prinosim. Gleda me dugo u oči.

– Ista si ćaća, nemaš ništa majkino.

Tih par dana koliko sam bila, jedva smo čekale da ostanemo same. Smijale smo se, pričale, pile kafu i pušile.

– Baba, je li tačno da si imala nisku bisera od tri metra?

– Jeste, i nisku bisera i poćelicu i kadifnu nošnju. Sve sam to morala prodati u ratu, okle znaš?

– Majka mi rekla.

– Svašta sam ja njojzi pričala, ona je voljela slušati, baš ko i ti.

Često se sjetim njenih priča. Neki savjeti su mi tek sada jasni, kao onaj: „Naj ti je bolje mlogo ne misliti” ili: „Nemoj pa se ne boj” ili: „Mlogo pametan gore prođe od budale” i još mnogo raznih životnih mudrosti.

Sutra je moja krsna slava Sveti Nikola, drugačija od svih do sada. Zato sam se valjda i sjetila njene priče o slavi sa dvije glavice luka.

Često mi ljudi kažu:

– Kćerka ti se zove Sofija, lijepo ime, Sofija Loren, čuvena ljepotica.

– Sofija – mudrost.

– Ne! Sofija Dragić, moja prababa, gorštakinja, borac! Njeno ime nosi moja Sofija!

Kolko god gubiš u životu, ako vjeru sačuvaš, ništa nisi izgubio. Upamti to! Govorila je.

Copyright © 2020 Snežana Aleksić Topalović. Sva prava zadržana