Vrijeme čitanja: 8 minuta

Pamtim ga po stisku ruke, dubokom glasu, dugim brkovima i ogromnim cipelama – kundurama, kako ih je on zvao. Pamtim ga još po velikom zlatnom prstenu sa crnom pločom, kojim je, kada bi imao nešto da kaže, lupkao od sto.

Kum Marko, veliki čovjek i veliki domaćin!

Živio je u susjednom selu. Dolazio bi nekoliko puta godišnje, najčešće na svojoj kobili Zeki, a o krsnoj slavi ostajao bi i po nekoliko dana. Sjedio bi u čelu sofre, dizao zdravicu, lomio s đedom krsni kolač, počinjao svojim dubokim glasom duge seljačke pjesme, pričao s ushićenjem o svom i đedovom momkovanju i manguplucima, lupkao od sto velikim zlatnim prstenom, a nekad bi na nagovor ostalih zapjevao i uz gusle.

S ponosom je isticao da je služio mornaricu.

– Tri godine, moj sokole, nije malo. Ali nije svako mogo u mornaricu, birali su se najbolji i najjači, – oćutao bi kratko – i najljepši, što bi rekla moja Mara. Je li tako Maro? – namignuo bi.

Kuma Mara bi se zacrvenila kao djevojčica.

– Ajde, ajde, ti i tvoja mornarica. –odmahnula bi rukom.

Imali su tri kćeri. Dvije starije su bile već udate u susjedna sela i najmlađu Danicu koja je bila isprošena, svadba je trebala biti na ljeto. Veliko imanje, preko trista ovaca i desetoro gaveda. Radilo se puno, ali se živjelo lijepo, bilo je svega u izobilju. Prvi je kupio traktor, a kasnije i ostale mašine koje su olakšavale rad.

Bio je domaćin, što se kaže, prvi u selu. Možda ga nisu svi voljeli, možda su mu neki zavidjeli, ali ono što je bilo sigurno, svi su ga poštovali. Na njegovom obrazu nije bilo mrlje i zato je hodao uspravno, gledao sagovornika pravo u oči i pričao jasno i glasno. Pa čak i Boro Protuva, momak u punoj snazi, koji je važio za seosku bitangu i kavgadžiju, pred kumom je bio manji od makovog zrna. Boro je godinama kovao plan i priželjkivao da se prizeti kod kuma i tako dograbi imanje, ali kad je Danica isprošena i kad je sve palo u vodu, koristio je svaku priliku da olaje curu i kumovu kuću. Boro Protuva – nadimak mu sve govori, pametnom dosta.

Posljednji događaj na kojem su se naše porodice u veselju okupile bio je Daničin ispraćaj.

Brzo poslije toga krenulo je predratno huškanje. Boro je bio najglasniji.

– Samo da se hoće zaratite. – govorio je u seoskoj kafani.

– Što? Da nisi junak, vala Bogu? Ne laprdaj Boro, očinjeg ti vida, kome je rat dobra donio? – govorio je kum.

Netrpeljivost je tinjala, govori mržnje bivali su sve glasniji i bilo je samo pitanje dana kada će buknuti rat.

Tako je i bilo. Rat se širio i kao požar nošen vjetrom, gutao je sela i gradove i ostavljao pustoš i zgarišta.

Nije obišao ni naš kraj. Pobjegli smo prvo u naš grad, a kasnije organizovano prebačeni u susjedni. Smestili su nas u fiskulturnu salu jedne osnovne škole. Kroz gomilu nepoznatog svijeta, vidjela sam drago poznato lice.

– Đede, eno kuma Marka! – vukla sam đeda za ruku.

– Ama đe, vjeru ti?

– Eno tamo, u ćošku. Eno i kume!

Išli smo kroz gomilu svijeta, pazeći da ne nagazimo nečiju nogu ili ruku, nečiju torbu, jer u tom komadu platna bilo je sve što je ostalo od zavičaja. Zatekli smo kuma. Sjedio je na strunjači, pognute glave, zamišljen. Ispred nogu mu je bio mali, drveni, vojnički „kufer“ od koji je kuckao svojim velikim prstenom. Ustao je i zagrlio đeda, a oči su mu se ispunile suzama.

– Šta nas ovo snađe, kukala nam majka? Jeste li svi zdravo, kume? – pitao je drhtavim glasom i ne sačekavši da đed odgovori dodao: – Zlo i naopako. – a zatim opet sjeo i pognute glave gledao u pod.

– Živa su čeljad. A dobro smo, kolko se u ovom jadu more biti dobro. – rekao je đed i isto tako sageo glavu.

Ćutala su dva grlata gorštaka, pognute glave, u ćošku fiskulturne sale, u gradu u kojem nikad ranije nisu bili. O tom ćutanju bi se mogao napisati čitav jedan roman, zvao bi se Bol i samo rijetki bi ga razumjeli.

– Odveza li ja Šarova kad smo krenuli? – upita kum, ne dižući pogled.

– Odveza, Marko. – reče kuma – Puštio si i krave i ovce i Zeku, ne misli više o tom.

– A o čem da mislim, kukala mi majka, o čem? – opet nastupi tišina.

Bila je to duga, teška noć, puna uzdaha, plača djece i neizvjesnosti.

Po nas je nakon nekoliko dana došla đedova rodica koja je bila udata u jedno od okolnih sela, a kuma su kasnije smjestili u jednu napuštenu kuću.

– Nekog nesretnika, – govorio je kum – koji se ko i ja pored svoga dobra potuca neđe po svijetskijem kućama.

U malom drvenom kuferu bili su dokumenti, novac i kumova slika u uniformi iz mornarice. Kufer je mirisao, na uzvareno mlijeko, na dunju s kojom je dijelio mjesto na šifonjeru u sobi, na duvan, na Zeku i Šarova. Sve te mirise stari drveni kufer je godinama skupljao i svi oni sada, tako pomiješani, mirisali su na dom. Bili su to dugi i teški dani, kad su loše vijesti stizale sa svih strana.

Život u novom gradu i novoj kući bio je težak, skoro nepodnošljiv za kuma. Sve je bilo tuđe, i kuća i ljudi i grad, sve osim drvenog kufera. Zato bi uveče, kad kuma zaspi, uzimao kufer, mirisao ga i gledao sliku nekadašnjeg sebe, onakvog kakav nikad više neće biti. Rat ga je promijenio, nije više bio onaj grlati gorštak vedrog lica, onaj mornar sa vjetrom u kosi. Bio je pognuti starac, ni sjena od nekadašnjeg čovjeka, od nekadašnjeg domaćina.

Rat se završio. Krenulo se dalje, moralo se živjeti, kako tako. Pošten svijet je najgore prošao.

– Kad si pošten, – govorio je kum – ondar ti obraz ne mere podnijeti svašta. Niti znadeš plivati u mutnom niti moreš šućeti na nepravdu, pa ne znaš šta te više boli, jal nepravda, jal pravda za odabrane, jal moć dojučerašnje fukare. Pošten čovjek propadne zbog obraza, a nepošten se uzdigne brez obraza, a meni je još samo obraz osto i ne dam ga kad bi poginuo. Ne dam! – lupkao je od sto prstenom.

– Guzice bi za vlast dali, a ne obraza, – govorio je kum s gađenjem kad je vidio ko se sve za nešto pita – Fukara se dograbila moći!

Gomila para u drvenom kuferu bivala je sve manja.

– Imam brašna još za dva ljeba Marko, pa sjutra otiđi doćeraj, a i svega ponestaje, trebalo bi malo ulja, šećera, kafe, praška… – a onda se sjetila – kako se nekad sve to kupovalo naveliko, metar brašna, paket ulja, vreća šećera i kako se dogonilo volujskim kolima, kasnije traktorom, a saden… – uzdahnula je –Saden sve u jedne civare stane.

– Pare su pri kraju, moraću otići nekog posla tražiti. Vele ljudi, odeš na staru stanicu i ovdašnji domaćini naiđu i uzmu radnike. Saden je sezona, da do zime koji dinar uštedimo, đeci malo da pomognemo.

Samo on zna kako se tog jutra osjećao kad je krenuo na stanicu. Stigao je među prvima. Nikog nije znao, ali svima je na licu bila ista muka. Gazde su došle i birale radnu snagu. Osjećao se kao goveče na pijaci i to ono staro iznemoglo koje daješ bud zašto, a niko ga neće. Niko ga nije uzeo, probrali su mlađe, snažnije, ostao je sam. Vraćao se kući pognute glave, nešto ga je pritislo u grudima, steglo, jedva je disao. Došao je kući, uzeo stari kufer, prebrojao pare. Mogli su se prebaciti još koji mjesec, ali šta onda?

– E Marko, Marko na šta si spao, skoro pa na tuđu milostinju.

Tu noć sanjao je rodnu grudu, jahao je Zeku, išao na izvor, pjevao uz gusle… San je bio toliko živ i stvaran, da mu je kad se probudio trebalo pola sata da se ohaverti.

Opet je otišao na stanicu. Ovaj put ga je uzeo neki domaćin njegovih godina, iz sažaljenja, najvjerovatnije. Kopao je tvrdu, ispucalu zemlju. Udarao je jako, nemilosrdno, kao da mu je baš ta brazda kriva za sve što ga je zadesilo. Uveče je jedva zaspao od bolova u leđima, u rukama, u duši. I narednih dana išao je kod istog domaćina. Trudio se da ne zaostaje za mlađim kopačima, ali nije uspijevao. Domaćin mu nikad nije rekao ni riječ, plaćao ga je kao i ostale i svako jutro ga uzimao iako je bilo i mlađih i jačih.

Jedne večeri kad se vraćao s nadnice, počela je kiša, pravi ljetnji pljusak. Gledao je kuće oko sebe, nikog ne zna, nikom ne može svratiti da se skloni od kiše, a nekad je u svaku kuću u selu ulazio kao u svoju. Opet ga je pritislo ono u grudima, opet mu je bilo teško disati. Srećom, padala je kiša i kad bi nekog sreo ne bi se vidjelo da niz staračke obraze lije još nešto.

– Marko, – čuo je poznat glas – ajde, ulazi da te odbacim kući. – Boro Protuva škiljio je na jedno oko.

– Ma mokar sam, nije mi daleko.

– Ajde ulazi bolan, šta ti je?

Tišinu u autu prekinu Borov glas:

– Vidiš, Marko, šta ti je život. Danas si gore, sjutra dolje…

– A ti si, ko biva, gore? – prekinu ga kum.

– Boga mi jesam. – smjeskao se cinično.

– Vide Boro, da se popneš na nebo, ti ćeš vazdi biti Boro Protuva i ništa više.

– A ti Marko još misliš da si neka sila? Pas te nema za šta ujest, potucaš se po tuđijem njivama, koru ljeba da zaradiš. Ja imam kafanu, dva kamiona. Ko je Protuva, ja ili ti? Da si mi dao Danicu, sve bi drugačije bilo, ona bi sad bila gazdarica, a ti se ne bi potuco po svijetskijem kućama u tim godinama.

– Nijesam ti je branio, no te nije šćela! Utuvi to sebi jednom u glavu i stani mi da iziđem! Na tuđoj si muci steko sve što imaš, još se fališ s tijem, eto ti pameti i obraza.

– Neka, neka! Šta se odma ljutiš? Eto te, ko dijete. Samo kažem da je sve moglo drugačije biti.

– Sve je baš nako kako treba biti. Stani mi da iziđem! Kud me đavo nadari da sjedem s tobom, da mi pristaješ na muku? Stani!

Boro se smješkao.

– Evo, staću. Kisni, kad si budala, vazdi si i bio. Da nijesi budala, ne bi spao na to na šta si spao.

Znao je Boro da u kumovim riječima ima istine. Mogao je imati kule i gradove, ali zauvijek će ostati Boro Protuva i nikad ga neće poštovati ovakvi ko Marko, već samo fukare i ulizice.

Tu noć nije mogao zaspati. Prevrtao se po krevetu, ustajao, sjedio i opet se vraćao u krevet.

– Boro Protuva gazda, Boro Protuva gazda! Još veli, danas si gore sjutra dolje, ono gore! Ja gazde i govana! – nije mogao da se smiri.

Sutradan nije otišao na nadnicu, gorio je od temperature. Buncao je pominjao oca, kćeri, Šarova…

Takvo stanje trajalo je nekoliko dana, a onda se pridigao i polako oporavljao. Znao je da novac koji je zaradio ne može doteći da prezime, odlučio je da proda prsten. Jedva ga je skinuo uz pomoć sapuna. Bijeli trag na prstu mu je parao oči. Nikad ranije nije skinuo prsten, od onog dana kad mu ga je otac dao pa do danas. Osjećao je da mu fali cijeli prst, osjećao je da mu fali cijeli život. Opet je sanjao ognjište, njive, ovce i oca. Ovaj put otac nije bio nasmijan, ljutito je vrtio glavom. Probudio se u goloj vodi.

Kopnio je iz dana u dan. Sve češće je ležao i buncao. Nije znao je li noć ili dan, sanja li ili je na javi.

– Eno majke, Maro, eno majke, zove me, – buncao je– Idera po Zeku da vidim šta hoće.

A onda je dolazio sebi.

– Da li je ovo smrt? Ako jeste, onda ne boli.

– Eno ćaće, – padao je opet u agoniju – nešto mi pokazuje, što no diže ruku? Pokazuje mi nešto, vidiš li ti Maro šta mi no pokazuje? Prsten!!! Prsten!!! – budio se mokar.

– Jesi li ulila Šarovu? Doći će kum po traktor večeras… Metni jedno pile za večeru…

Kuma je plakala.

Stanje je bivalo sve gore iz dana u dan, a onda, jedno jutro, tišina. Izgledao je spokojno, na krajičku usana osmjeh, kao da sanja daleka mora. Zauvijek je zaklopio umorne oči, a ustvari, umro je davno prije toga i to ne jednom, umirao je više puta. Prvi put kad je pustio stoku i odvezao Šarova, drugi put u ćošku one fiskulturne sale, umro je i onda na stanici čekajući kao staro, umorno goveče kupca na pijaci, umro je i kad je prodao ćaćin prsten i kad se po kiši vraćao s nadnice i kad ga je đavo nadario da uđe u Borov auto, sve su to umiranja koja bole, a prava smrt ne boli, ona samo donese spokoj i olakšanje.

U starom drvenom kuferu još stoji slika mladog, snažnog i najljepšeg mornara koji je ikad plovio morima. Izdržao je bure i oluje, a povjetarac nepravde ga je slomio.

– Kad si pošten, ondar ti obraz ne mere podnijeti svašta. Najviše nepravdu i dojučerašnju fukaru!

Copyright © 2020 Snežana Aleksić Topalović. Sva prava zadržana.