Vrijeme čitanja: 3 minuta

Ja živim Dodolendu. To vam je jedna divna zemlja iz bajke u kojoj žive srećni ljudi. Tako kaže naša Zlatokosa kraljica u bijelim čizmama.

Moje ime je Snežana. Iza sedam brežuljaka, kod sedam patuljaka, najljepša na svijetu je Snežana, e baš ta.

Tačno je da sam najljepša žena na svijetu, ali ne živim više kod patuljaka. Moji patuljci su otišli da kopaju zlato po Njemačkim rudnicima, jer su naši rudnici zatvoreni, a ovi koji rade nisu za obične male patuljke. Njih su uglavnom pokupovali divovi i zaposlili sebi slične. Da se patuljci ne bi osjećali inferiorno, dobili su otkaz, jer u našem kraljevstvu se jako vodi računa o takvim stvarima. Ja sam im govorila da ne idu, da Njemačka nije zemlja iz bajke i da tamo nema života kao u Dodolendu. Nisu me poslušali. Kasnije su mi odveli i princa. On, doduše, ne radi u rudniku, ipak je princ, visoko obrazovan. On vozi veliku kočiju sa prikolicom. Ne žali se, uglavnom. Ni on me nije htio poslušati.

Ja sam ostala. Ja volim svoju zemlju.

U ulazu do mog, žive Ljepotica i Zvijer. Zvijer radi u Zlatnoj kraljevoj palati. Neki kažu da i Ljepotica tamo radi, ali da je niko nikad nije vidio. Zli jezici, kao da je to bitno. Ono što je bitno je da Ljepotici idu staž i plata. Ljudi svašta pričaju – te da Zvijer ima jos ljepotica, te da će se prije Ljepotica pretvoriti u žabu, nego on u princa, ali ja ne mislim tako. Ljepotici ništa ne fali. Ima najnovije kočije, najljepše haljine, dijamantsku ogrlicu, a Boga mi i novog princa, ljepšeg i mlađeg od onog prošlog. Dok je Zvijeri biće i prinčeva. Oni neće u Njemačku, nisu budale kao ovi moji.

Na spratu iznad živi višečlana porodica, koza i sedam malih jarića. Neki dan su bili toliko glasni da sam morala izaći da ih opomenem. Znam lozinku.

– Jarići, kozlići otvorite sami vašoj miloj mami. U gori sam bila, hladne vode pila. Napila se vodice i napasla travice. Nosi vama mama puno vime mlijeka pa teče ko rijeka.

– Ti nisi naša mama! Našoj mami je presušilo vime pa je otišla u Njemačku, a lozinku smo promijenili.

– Sad vam je sigurno lozinka „jarići, kozlići, stižu eurići”. Budite malo tiši, da vam ne bih zvala vuka.
Pa normalno da u zemlji iz bajke nema posla za jednu običnu kozu. Šta je tu čudno?

U Zlatnoj kraljevskoj palati, pored likova iz bajki, rade i mitološka bića. To su mahom minotauri – glava bika, tijelo čovjeka. Svi oni imaju nove kočije.

Odmah iza kralja i kraljice je Pinokio. Kad jedan Pinokio ode, dođe drugi, sa ljepšim i većim nosom. Za svakog Pinokija koji dođe, krive Đepeta. Mora neko biti dežurni krivac.

Mi Dodolanđani svakih par godina imamo pravo da biramo drugog kralja, ali mi uvijek biramo istog. Takvi smo mi – odani i vijerni podanici. Ove godine ćemo opet birati. Kralj je već rezervisao kontigent jagnjetine i prasetine, da se ne tučemo oko sendviča kao predhodnih godina, a i svaka promjena je dobrodošla. Kad su to čula Tri praseta, demonstrativno su napustili Dodolend i zatražili azil lično kod kralja Riđobradog, inače velikog neprijatelja našeg kraljevstva. Riđobradi im je garantovao pravo na život, bez obzira na ishod izborne trke, što je dodatno razjarilo našeg kralja i pogoršalo već poljuljane odnose. Oni često napadaju jedan drugog, ali plijen dijele na ravne časti.

Meni je lijepo. Patuljci i princ mi redovno šalju novac. Moram vam priznati da su se uobrazili. Čim dođu iz Njemačke zovu Pepeljugu da nam čisti kuću, a ona jedva dočeka. Prosili je moji patuljci. Neće, kaže čeka princa, ali ružne, zle sestre su pristale. E moja naivna Pepeljugo, nikad se ti metle nećeš kotarisati. Žao mi Pepeljuge. Nikako da „upadne” da čisti palatu, a stalno joj obećavaju, posebno kad je izborna godina. Tad je i prime na tri mjeseca, ali uvijek se pojavi i ostane neka zla vještica. Ti Pepeljugo kući čekaj princa i dobru vilu da ti ispuni želje.

Malo zavidim Trnoružici, ubola se na vreteno i zaspala, Bog da je vidi. Nema pojma sta se dešava u Dodolendu. Ne zna da su Ivica i Marica završili u domu za nezbrinutu djecu i da o njima brinu dobro zbrinuti ljudi. Kažu, bolje im bilo kod vještice. I ja sam najsretnija kad spavam.

U našem kraljevstvu se u posljednjih dvadesetak godina nakotilo mnogo miševa. Miševi su štetočine, uništiše nam zemlju iz bajke. Dok čekamo Mačka u čizmama da riješi taj problem, oni kote li se kote.
Kažu da ga niko nije vidio od kad mu je Zlatokosa ukrala čizme.

S Crvenkapom ne pričam, zato je nisam stavila u priču, a o Štrumfovima već svi pišu.

Nisam vam rekla po čemu je Dodolend dobio ime, mada, sigurna sam da znate. Za one koji ne znaju, Dodolend je dobio ime po ptici Dodo – neletačici, izumrloj vrsti. Šta je? Niste valjda nešto drugo pomislili. Bože sačuvaj.

Meni je lijepo. Patuljci i princ mi redovno šalju novac, samo ovaj komad otrovne jabuke zapeo u grlu pa ni gore ni dole. Ostalo je sve ok.

U Dodolendu zemlji iz bajke žive srećni ljudi, a ti Alisa nemaš pojma šta je zemlja čuda.

Copyright © 2020 Snežana Aleksić Topalović. Sva prava zadržana.