Vrijeme čitanja: < 1 minut

Noćas sam sanjala našu malu čaršiju

I bila je zima, grudvali smo se i smijali, toliko glasno da su radoznale komšije virile kroz prozore i odmahivale glavom. Dok smo brojali stope u snijegu do moje kuće, ruka mi je bila u tvom džepu, na sigurnom.

Noćas sam sanjala našu malu čaršiju

I bilo je proljeće, sve se budilo i bujalo,

A naša ljubav nadošla kao Neretva.

Snažna, neukrotiva, lijepa…

Noćas sam sanjala našu malu čaršiju

I bilo je ljeto, a ja posebno volim ljeto.

Išli smo na Neretvu i prelazili žičani most koji se ljuljao, držao si me za ruku i nisam se plašila.

Noćas sam sanjala našu malu čaršiju

I bila je jesen, tmurna, hladna, kišovita, sumorna.

Ne volim jesen, uvlači neku tugu u kosti.

Donosi nemire i neka teška sjećanja.

I nisam plakala, to je kiša sapirala prozor kroz koji sam gledala kako odlaziš.

Da si se okrenuo, vidio bi, ili možda ne bi?

Mogu li se uopšte vidjeti tuđi snovi?

Copyright © 2019 Snežana Aleksić Topalović. Sva prava zadržana.