Vrijeme čitanja: 5 minuta

Bisa nije bila kao druge djevojčice niti se družila s njima. Odrasla je u radničkom naselju gdje su sve kuće bile iste, uz tri starija brata. I dok su druge djevojčice njene dobi skupljale Bajagine postere i potajno bile zaljubljene u plavookog komšiju Milana, Bisin idol bio je Safet Sušić, a komšija Milan za nju je bio samo dobar jaran i dobar golman. Igrala je fudbal ravnopravno s dječacima, a isto tako se i tukla s njima.

I građom je podsjećala na dječaka – visoka, štrkljasta, blago zakrivljenih nogu, povijena u ramenima u želji da sakrije grudi koje su tek počele rasti iako ih ona nije željela i kada na sve to obuje bratove patike dva broja veće, muško – muško. Jedino ženstveno što je imala na sebi bila je valovita kosa boje žita, skoro uvijek podignuta u konjski rep i krupne plave oči oivičene dugim, gustim trepavicama. Što se Bise tiče, ona bi kosu odavno ošišala, ali joj babo nije dao.

U tom nekom vremenu svi smo vaspitavani isto. Starije si morao slušati, nastavnike poštovati, a djevojčice, ta dosadna bića, morao si trpjeti, mada bi ih najradije namlatio. E zato smo voljeli Bisu. S njom kad se posvađaš, nema krečanja, prenemaganja i tužakanja. Bisa te odalami s čim stigne ili ti nju i za sat vremena te zove napolje kao da ništa nije bilo. Nema dječaka iz ulice koji se bar jednom nije potukao s Bisom i izvukao deblji kraj.
Kad je Bisa u tvojoj ekipi, ne bojiš se potući s pola čaršije, gađa kamenom precizno gdje zamisli.

Otac joj je bio strog, a i braća. Nikad nije išla s nama u kino pa smo joj detaljno prepričavali šta sve može Bruce Lee, idol naše generacije. Slušala nas je širom otvorenih očiju. Kako bismo što slikovitije objasnili, oponašali smo njegove pokrete i krike, na šta se ona glasno smijala.

Kada bi došla zima sa svojim čarima, a mi pohitali sa slićurama i sankama na brdo, Bisa je donosila poklopac od šporeta sa uzicama od paljene žice i naravno bila najbrža.

Za malu maturu bila je iznenađenje večeri. Obukla je dugu suknju “ciganku”, koja je prekrila njene krive noge i bijelu svilenu bluzu sa velikom šlinganom kragnom, pustila je kosu i stavila lančić. Ubijedila ju je, kaže, tetka Hajra, materina sestra koja je važila za gradsku ljepoticu. Prvi put sam Bisu vidio kao djevojčicu i bila mi je lijepa. Stresao sam se od te pomisli, ne znam zašto. Gledali smo u nju ko u osmo svjetsko čudo. Bisa i suknja, nebo i zemlja! Šta li joj je Hajra obećala, Boga pitaj!? Presjedila je cijelo veče, nervozno lupkajući prstima po stolu. Nikad je nisam vidio toliko uplašenu, pa čak ni onda kad su joj baba pozvali u školu, jer je razbila naočare direktorovom sinu. Koliko god su se druge djevojčice trudile da privuku pažnju, sve oči bile su uprte u Bisu. Mislim da joj je to veče bilo najmučnije u životu. Bisa u centru pažnje, ali ne kao mangup, ne kao muškarača već kao ljepotica duge plave kose.

Naravno, njeno sređivanje se završilo sa tom maturalnom večeri.  Već sutra, Bisa je bila ona stara, Bisa brat, jaran iz ulice, spremna da ti razbije glavu ako je izazivaš ili da nekom drugom razbije glavu ako tebe izaziva. Takva mi je bila draža, one druge lijepe sam se plašio.

Bisu i mene je povezivalo još nešto osim fudbala. Pričala mi je o problemima kod kuće, o često pijanom ocu, majci za koju je govorila da je kukavica, braći koja se prave da ne vide šta se dešava. O gluvoj nani koja ne izlazi iz sobe. Valjda je znala da ni kod mene nije puno bolje, pa joj je bilo lakše kad mi se izjada.

Krenuli smo u srednju i nekako odjednom sve se promijenilo. Nismo više bili djeca, tako smo tada mislili, postalo nam je važno kako izgledamo, koju muziku slušamo. Zamomčili smo se, počeli izlaziti i svojstveno tom uzrastu, mislili da smo najpametniji.
I Bisa se promijenila. Koščato dječačko tijelo se zaoblilo i sve više je ličila na tetku Hajru, a ja sam sve češće mislio o njoj. I dok sam skupljao hrabrost i smišljao šta da joj kažem, a da ne prođem ko Dado kad je pokušao da je poljubi, pa mjesec dana nosio šljivu ispod oka, Fudo iz trećeg dva je osvojio Bisu. Pomoću kojih trikova ne znam, ali osvojio ju je.

Bisa je pokraj Fuda na početku blistala. Počela je da se šminka i da nosi uske farmerice, sve to vješto krijući od baba, a uz pomoć tetke Hajre. A onda su šminku zamijenile masnice. Ja sam bio očajan, posebno kad joj je Fudo zabranio da se druži sa mnom. Polako je postajala sve ono što je mrzila, a mrzila je kukavice. Bisa brat, koja je spremna da ti razbije glavu ako je izazivaš, trpi šamare od ljubomornog Fuda. Ne uzvraća kad je vrijeđa pred društvom.

– Šta joj je uradio? Kako se toliko promijenila? –  pitao sam se.

Htjeli smo joj pomoći, ali nije htjela da čuje. Potpuno nas je odbacila i potpuno se promijenila. Smršala je toliko da njene krupne plave oči više nisu bile lijepe već buljave.
Problem s Fudom riješila su Bisina braća, tako što su Bisu zatvorili u kuću, a Fuda izlemali na mrtvo ime. Kad su je prvi put poslije toga pustili da izađe, Bisa se udala za Fuda. Bili smo završna godina srednje škole. Zatvorio ju je u kuću. Njeni joj nisu dolazili niti je ona njima išla. Nisam je više viđao i vremenom sam prestao misliti o njoj.
Ratne godine koje su uslijedile, razbacale su nas na sve četiri strane svijeta. Mene preko okeana.

Na veliko insistiranje i upornost Mire štreberke, okupili smo se na godišnjici mature.
Renovirani hotel, gomila dragih, sada već ozbiljnih ljudi u odijelima, sredovječne žene sa prenaglašenom šminkom u svečanim haljinama i Bisa, uplašena kao onda na maloj maturi. Ne pripada ovom lažnom glamuru. Da li je ikada igdje pripadala?

Gledam je, gledam u ono što je ostalo od nje. Krupne plave oči bez sjaja, prosijeda ispucala kosa, ramena i dalje povijena, ali ne da bi sakrila grudi, povijena od tereta, od života. Ruke koščate, ogrubjele od rada, nalakirani kratki nokti koji štrče i izgledaju neprirodnije od bilo kakve nadogradnje.

Osmijeh kad me vidjela vrati joj onaj stari izgled, opet mi je bila lijepa. Ustaje i grli me jako, muški. Plače… Skupilo joj se, kaže. Ćutim, skupilo se i meni. Spušta pogled.
Sjedamo. Nudim je cigarom. Odbija.

– Neka, ovu ću. – kaže i vadi motane cigare – Hoćeš ti jednu da probaš?

Uzimam i od prvog dima se zakašljavam toliko jako da mi suze kreću na oči. Smije se glasno i udara me po leđima.

– Šta je, navikla pluća na Američki duvan?

– E Biso, Biso… Pa gdje si jebo te? Koliko je vremena prošlo? Pričaj…

– Šta da ti pričam, Dejo?

– Kako šta? Pa sve…

–  Duga je to i ružna priča, a večeras je lijepo veče.

 
Opet ćutim.

 
– Gdje ti je Fudo, gdje sada živite?

–  Fudo je umro, prije tri godine, a ja sam umrla kad sam se udala za njega. U Sarajevu sam.
– Žao mi je Biso.

– Koga, Fuda ili mene? – svakim odgovorom me matira.  Ćutim. Ne znam šta da kažem.

– Djeca, imate li djece?

– Jednog sina.

– Sigurno je dobar fudbaler. – pokušavam da je nasmijem.

– Dvije lijeve noge ko Miko cvikeraš, – smije se – ali dobro je dijete. Završio fakultet, zaposlio se. Vidiš ovaj prsten, to mi je kupio od prve stipendije, plakala sam pet dana. Znaš Dejo, da čovjek može zaboraviti da se raduje i to je jedno od najstrašnijih osjećanja. Nisam htjela doći, nigdje ne idem. On me natjerao, mada konačnu odluku sam donijela kad sam čula da ti dolaziš. Kad možeš ti iz Amerike, mogu valjda i ja iz Sarajeva. Ispala sam iz svih životnih tokova, ali još bih te pobijedila na male – smije se.

– Misliš?

– Ne mislim, znam. – diže obrve.

Oči joj opet sjaje. Gledam je, ponovo je Bisa brat, fajter, mangup, muškarača, moja prva simpatija, izazivač, hoću takvu da je pamtim.

– Šta si se zagledo? Hej, gdje si to odlutao?

Maše mi rukom ispred nosa, vraća me u stvarnost. Ispred mene opet sredovječna žena, ugaslih plavih očiju, ispucale kose, povijena u ramenima, koščatih ogrubjelih ruku i kratkih nalakiranih noktiju koji mi posebno bodu oči.

Ne poznajem je, ne takvu.

Copyright © 2022 Snežana Aleksić Topalović. Sva prava zadržana.