Vrijeme čitanja: 20 minuta

Skupo je platila sve što je stekla. Na početku konobarica, a kasnije gazdarica Anđa.

Siromaštvo i bijeda u kojoj je odrasla, otac alkoholičar i nasilnik, rano su je otjerali trbuhom za kruhom, još sa šesnaest. Na nagovor tetke i tetka, sišla je u varoš da im pomogne u kafani. Otac se protivio.

– Mlada je ona, još dijete, a kafana je kafana. Zna se šta od ženska napravi.

– Pa sestra ti radi u kafani, Mitre. Šta joj fali? Ima sve što poželi.

– Drugo je to. Radoje. Ti si gazda, a Stana je tvoja žena, nije to isto. Anđa je mlada, nikad nije makla niđe iz sela. Dole u vas su drukčiji adeti, nije ona za toga. Ne mere brate!

Da ga je slučajno slušao neko ko ga ne poznaje, pomislio bi kako je brižan otac, ali u ovoj sobici svi osim Anđe su znali da je ovo samo cjenkanje i tvrđenje pazara. Anđi je bilo čudno što se otac toliko protivi. Čak je u jednom momentu pomislila i da mu je stvarno stalo, ali samo na kratko.

– Ama Mitre, pazićemo je ko svoje dijete. Pa naši smo, pobogu! Nego, sad kad je Stana trudna, nema ko u kafanu, a i što da nekog drugog plaćamo? Anđa je naša. Je li tako, Stano?

Tetka je potvrdno klimnula glavom, skoro nezainteresovano. Zijevala je od kad su došli i borila se da ne zaspi.

– Imaće svoju sobu. Radiće samo izjutra, ješće šta i mi jedemo. Ja ću uveče raditi kad su pjandure, ne sikiraj.

– Ama ne znam… Nije mi to za žensko dijete… Nema ni govora. – nećkao se.

Protivio se, čak je izgledao neumoljiv, sve dok tetak nije izvadio smotuljak para i tutno mu u džep, a onda je odjednom promijenio priču:

– Dobro, de. Svoji smo, što kažeš. Ko će kome, no svoj svome. Anđo, čula si šta tetak kaže. Spremi se pa s njima u varoš da im se nađeš. Slušaj šta ti se kaže i nemoj da bi me obrukala, crna ti majka! Ti znaš da je meni obraz svetinja. – rekao je glasno.

Anđa se zacrvenila, što od stida, što od huje, što od nemoći. Kako ga je samo tada mrzila. Znala je da je loš čovjek, da bi za pare uradio sve, ali da mu baš ništa nije sveto, to nije mogla ni zamisliti.

– Koliko li vrijediš crna Anđo? – pitala se. – Obraz, svetinja, da imaš obraza ćutao bi dovijeka. – mislila je s gađenjem.

Mrzila ga je još više nego onog dana kad ju je ispisao iz škole.

To mu nikad nije oprostila. Bila je bistro dijete, voljela je školu, račun posebno. U školi se osjećala posebno, nekako lijepo, drugačije. Učitelj ju je hvalio i ona je maštala da će jednog dana biti učiteljica, ali otac je odlučio drugačije, iz čiste zatucanosti.

– Šta će ti škola? Eto, završila si četiri razreda. Ja nijesam nijedan pa evo me, šta mi fali? Znaš se potpisat i dosta ti.

Tom rečenicom snovi jedne djevojčice zauvijek su ugašeni. Plakala je danima, krijući se od oca. Majka ju je tješila, nunala u krilu kao kad je bila sasvim mala, ali nije čak ni pokušala da ga ubijedi u suprotno, što je Anđu činilo još tužnijom. Čak ga je i učitelj ubjeđivao, a kasnije i molio da je pusti da nastavi školovanje, da je oštroumna i da je šteta ispisati je, da može daleko dogurati, ali nije uspio.

– Neće ići u školu i kvit! Zašta će joj? Žensko i bez škole svu pamet svijeta popilo. –odbijao je tvrdoglavo.

Sinove ipak nije ispisao iako, niti su voljeli školu, niti su bili kakvi učenici, a to je Anđu još više boljelo. A sad još ovo – šalje je u varoš i to u kafanu, pri tom je uzeo pare za to. Koliko li vrijediš, crna Anđo? opet se pitala, a onda otišla iza kuće i povraćala, sve dok nije izgubila svijest. Majka je našla i pridigla. Probudila se u njenom naručju, naslonila je glavu na tople majčine grudi i posljednji put u životu osjećala se voljeno i zaštićeno.

– Ššššššš, nunala je majka blago, a suze su se slijevale niz umorno lice i završavale na Anđinoj gustoj kosi.

Bio je to njen put u propast, ali i posljednji put da neko drugi umjesto nje odlučuje.

Po dolasku u varoš kupili su joj novu garerobu, pažljivo odabranu, kako bi istakla njene obline. Dobila je i hulahopke. Prije toga, vidjela ih je samo jednom na omotu ploče. Žena na ploči bila je raskošna crnka u kratkoj suknji sa jakim crvenim karminom. Anđa je, kad se zadjevojčila, često sebe zamišljala baš tako, a onda bi se stresla od same pomisli na surovu realnost. Vjerovatno će je otac udati za prvu priliku koja se ukaže i zavrsiće kao majka, nesretna i utučena. Sve je bolje od toga pa i kafana, nadala se.

Tetka joj je dala do pola istrošen crveni karmin koji je kasnije postao njen zaštitni znak i kome je ostala vjerna do kraja života, kao i kožne krute cipele sa malom petom, lijepe, ali izuzetno neudobne.

– Za ljepotu moraš ponešto istrpiti. – rekla joj je kad se Anđa požalila kako je žuljaju.

Otišla je u sobu i s posebnom pažnjom obukla novu garderobu, rasplela kosu i nesigurnom rukom nanijela karmin. Dugo se gledala i okretala ispred ogledala. Bila je oduševljena. Ličila je sebi baš na onu ženu sa omota. Ipak, bilo ju je stid da izađe takva pred tetku i tetka.

– Ajde Anđo, požuri! Neće se kafana sama otvoriti.

– Idem. – još jednom se pogledala u ogledalo i izašla.

Već tada u tetkinom pogledu vidjela je zavist, a u tetkovom ono što će joj kasnije kroz život postati svakodnevnica kad su muškarci u pitanju. Tada nije znala kako se to zove, samo joj je bilo neprijatno. Na njenu žalost, tetka je vrlo dobro znala šta takav pogled znači i već prvi dan Anđa joj je pala u nemilost.

– Auu… Ova mala ima da nam kafanu digne na noge, šta ti kažeš Stano?

– Da ti ne kockaš, kafana bi bila na nogama. –odbrusila je tetka i ušla u kuhinju.

– Ajmo Anđo, pusti Stanu, ustala na lijevu nogu.

Kafana je bila povelika, prilično prljava i zapuštena, mušica je bilo kao u toru.

Prvi dan joj je prošao brzo. Kuvala je kafe, prala suđe i mijenjala pepeljare. Pa i nije ovo tako strašno, mislila je u sebi. Gosti su je gledali znatiželjno, ali nisu joj se obraćali. Kući je došla umorna, cipele su je nažuljale, jedva je čekala da se izuje i da legne. Tetka je kunjala.

– Kako je bilo? – pitala je zijevajući.

– Dobro, nije strašno koliko sam mislila. – nasmješila se – Idem da legnem malo.

– Da legneš? – nasmijala se – Pa nisi ti došla da ležiš, poradi po kući, pa onda nastavi večeru da bude dok Radoje dođe, on voli da mu je topla večera. Ne može se džaba ljeba jesti Anđo, ne vrijediš ti baš toliko. – rekla je zajedljivo, okrenula se na drugi bok i utonula u dubok san.

Tu noć skoro da nije zaspala. Boljele su je tetkine riječi, šta znači to „baš toliko“?

– Koliko li vrijediš crna Anđo? – pitala se opet, a to pitanje joj se kasnije kroz cijeli život vraćalo kao bumerang.

Tako je bilo skoro svakog dana. Kafana pa onda čišćenje, peglanje, večera… Tetkine pridike bivale su sve češće i surovije.

Vrlo brzo, Anđa je shvatila da neće biti samo konobarica, već i sluškinja. Tetka je svoju ljenost i bezobrazluk pravdala drugim stanjem, tako da se na Anđu, pored kafane, svalio i sav teret kućanskih poslova. Kasnije, kada se tetka porodila, i ono malo vremena koje je imala za sebe, Anđa je provodila kao dadilja.

Vijest o mladoj konobarici i njenoj ljepoti proširila se brzo po varoši. Kafana je svakog dana bivala sve punija, gazda Radovan je zadovoljno trljao ruke i brojao pare.

– Bogami, Anđo, moraću te častiti. Nije ovoliko para prošlo kroz kafanu, ne pamtim. – izvadio je nekoliko novčanica i pružio joj – Kupi sebi nešto lijepo, ti si sad žena. – odmjerio ju je od glave do pete.

Sve češće je osjećala nelagodu zbog njegovog pogleda, a od „slučajnih“ dodira dobijala je nagon za povraćanje. Izbjegavala je da ostane nasamo s njim kad god je to bilo moguće, a kada nije, nalazila bi se u poslu. Ribala je, čistila, prala prozore, tako da je kafana s Anđinim dolaskom u svakom smislu procvjetala.

Kako je vrijeme prolazilo, kafana je sve bolje poslovala, a Anđa sve manje odmarala. Uveče kad bi iscrpljena legla u krevet, mislila je na topli majčin zagrljaj. Sama pomisao na majku grijala joj je dušu. Već se bila navikla na život u kafani, na lijenu bezobraznu tetku, na pohotne muške poglede, na nepristojne ponude, na tetka koji je sve više kockao i sve češće gubio kontrolu. Nije birao način kako da dođe do novca. Ostajala je do kasno na poslu jer bi se on jednostavno izgubio, vraćao se izbezumljen, prevrtao po novčaniku i uzimao pare, pa čak i njen bakšiš i opet odlazio. Kocka ga je potpuno uzela pod svoje. Dugovi su se gomilali. Počeo je da se krije, da laže, da vara. Gubio je i novac i razum.

Navikla je i na dobacivanja žena na pijaci i na riječi „kurvica” i „drolja”. Boljelo ju je to žensko nerazumijevanje, ali i na to se navikla. Žena je ženi stvarno vuk, ali nije navikla na hladnoću koju je osjećala. Sve manje su je doticale uvrede i nepravda, a sve više je uživala u moći koju je osjećala nad muškarcima. Toga se na početku plašila, a onda je počela uživati u tome.

Postala je potpuno svjesna svoje ljepote, ali nije znala da ljepota nekad može biti teško breme. Njena je bila baš takva. Muškarci iz kafane gledali su je kao trofej, utrkivali su se koji će je prvi osvojiti kako bi se pohvalio pred pijanom bratijom. Čak su i opklade padale. Bilo je i onih, mada manje, koji su pokušavali da vide dalje od njene ljepote, ali onda bi se ona uplašila i povlačila.

Takav je bio gazda Janko, čovjek udovac srednjih godina. Držao je kafanu koju je naslijedio od oca, u koju su dolazili malo viđeniji ljudi i koja je, od kad je Anđa došla kod gazda Radoja, bila na rubu propasti. Prvi put je došao iz znatiželje, da vidi ko je to sve njegove ugledne goste odvukao u, do juče, neuglednu kafanu. Kad je vidio Anđu, sve mu je bilo jasno i sam je počeo češće dolaziti. Uvijek je bio ljubazan, pristojan, nikad joj se nije ružno obratio, pa čak ni ružno pogledao.

– Džaba Janko oblijećeš oko Anđe, ne gleda ona ni mlađe ni bogatije. Mada, drugačije bi ona razmišljala kad bi znala da bez starca nema udarca, aaa šta ti misliš? – glasno se smijao gazda Mijo, lokalni trgovac – Aaaa, mala znaš li ti da bez starca nema udarca? Ha, ha, ha,…

– Ne budali, Mijo, dijete ti može biti.

– Pa može i tebi, nisi ti puno mlađi od mene, a ti ovdje ko biva radi pića dolaziš? Pa imaš ti svoju kafanu, ali nema Anđe tamo! Ha, ha, ha,…

– Anđo, ne obraćaj pažnju na pijanu budalu. Gdje je Radoje?

– Navikla sam. – rekla je tiho – Tetak ne znam gdje je, nema ga cijeli dan. Što će ti, je li opet neki dug?

– Nije, da popričam nešto poslom. Doći ću sutra. Odoh sad. Laku noć.

Platio je račun i izašao.

Te noći, samo što je utonula u san, probudilo ju je kucanje na vratima sobe.

– Anđo, otvori, tetak je. Hitno je.

Otvorila je bunovna u spavaćici.

Gazda Radoje je stajao izbezumljen.

– Anđo, sve sam izgubio, ništa više nemam. i kafanu i kuću i tebe… imao je pogled divlje zvijeri. i tebe sam izgubio Anđo, i tebe. –ponavljao je.

– Kako misliš, mene? – gledala ga je širom otvorenih očiju, a jeza joj se uvlačila u kosti.

– Zadnja partija, nisam više imo ništa da uložim, Ranko je predložio tebe. Veli, ako dobiješ, vraćam ti sve, ako izgubiš daćeš mi Anđu. i ja, Anđo, ne znaš ti šta je kocka… Ja, ja… – mucao je – Ja… Pristao sam, Anđo.

Želudac joj se zgrčio.

– Koliko li vrijediš, crna Anđo? Šta si ti uopšte? Zašto ljudi misle da mogu da te kupe i prodaju? A sad i ovo, da te izgube na kartama. Šta si ti, roba ili ljudsko biće? – pitanja su se množila, a od svakog muka u želucu je rasla.

– Nisam ja tvoja, da me možeš izgubiti!

– Ubiće me, Anđo, ubiti! Ne znaš ti kakvi su to ljudi. Unezvjereno se okretao. Ubiće me. Anđo, samo jednu noć, šta je jedna noć naspram ljudskog života? Niko neće znati, evo kunem ti se, a i njega sam zakleo.

– Znaću ja. – rekla je tiho.

A onda sve što je gutala godinama izašlo iz nje. Ne sjeća se ni šta mu je sve rekla, sjeća se samo da je plakala i da je on plakao.

– Sutra ću se vratiti u selo.

– Ranko je tu, Anđo, samo čeka da ja izađem.

Krv joj se zaledila u žilama. Ranko je bio okorjeli kockar i zelenaš, sa velikom imovinom stečenom ili kockom ili tuđom mukom. Neuredne vanjštine, uvijek u društvu ološa koji su mu podilazili i koji su za sitne pare radili njegove prljave poslove. Tresla se kao prut. Znala je da je tetak spreman na sve i da ga je kocka uništila, mrzila je njegove pohotne poglede, ali sada, gledala je uništenog čovjeka i nekako joj ga je bilo žao.

– Čekaj, imam pare. Uzmi sve i daj mu. Štedjela sam sve ove godine. Daj mu sve.

– Ima on pare Anđo, ne budi smiješna. Zbogom Anđo, rekao je tiho čak smireno i izašao.

Ranko je ušao sa još jednim čovjekom.

– Gdje si ti, Anđo?

– Ne prilazite mi! – glas joj je drhtao.

– Ma ne boj se, nećemo ti ništa. Je li tako, Veljko? – cerio se Ranko.

– Tako je, gazda. Nećemo ti ništa raditi što nisi radila s tetkom! Ha, ha, ha,. Samo, mi smo malo veći muškarci od njega, ako znaš na šta mislim! Ha, ha, ha,.

– Uzmite pare! Ima dosta i idite.

– Jebo pare Anđo! Evo, daćemo ti pravo da biraš koga ćeš prvog. Ako to nije pošteno, ja ne znam šta je! Ha, ha, ha,…

A onda se začuo pucanj. Anđa je vrisnula, Ranko i Veljko su stali kao ukopani.

– Napolje! – tetak Radoje je stajao na vratima.

– Napolje!!! –ponovio je tonom koji ne ostavlja prostor za raspravu

Tetka je već bila na vratima i pitala šta se dešava.

– Ajmo Veljko, a ti ćeš me zapamtiti Radoje! Zapamtićeš ti ko je Ranko!

– Napolje!!! – zaurlao je kao ranjena zvijer, a tako je i izgledao.

U sobi je zavladala tišina. A onda, opet pucanj. Ovaj put ne u prazno, već sebi u sljepočnicu.

Tetka je vrištala. Pala je preko beživotnog Radojevog tijela, a onda se kao kobac obrušila na Anđu.

– Za sve si ti kriva! Otkad si došla sve je krenulo nizbrdo! – čupala je za kosu i udarala – Kurvo, sve smo ti pružili! Ovako nam vraćaš? Pamet si mu pomutila! Sve ja znam, vidjela sam kako te gleda! Ne kaže se džaba, rani sirotu na svoju sramotu. Nisi ti sirota, ti si kurva!!! Malo ti jedan, već s dvojicom da te nađe u sobi?! Kurvo!!!

Anđa se branila koliko je mogla od razjarene tetke.

– Dosta! – uhvatila ju je za ruke i ponovila – Dosta!!! i ja i ti znamo da to što pričaš nije istina! Istina je da je tetak kockao, da je noćas izgubio sve – i kuću i kafanu, pa i mene! A one dvije životinje došle su po svoj plijen! Nije mogao da podnese gubitak, na kraju mu je proradila savjest i zato je sebi oduzeo život, e to je jedina istina!

– Lažeš! Lažeš! Platićeš mi za sve, za sve ćeš mi platiti! – jecala je tetka, potpuno sluđena i izbezumljena.

Milicija je došla relativno brzo. Ispitivali su tetku, pa Anđu, a zatim su otišli po Ranka i Veljka. Njih su odveli u stanicu. Šta je u stanici bilo ne zna se, ali Ranko nije uzeo ni kuću ni kafanu i kasnije je obilazio Anđu u širokom luku.

Na sahrani je bilo dosta svijeta, a najviše dušebrižnika koji su došli ne bi li što više saznali o nesreći koja se dogodila. Anđu su gledali ispod oka.

– Ima obraza pojaviti se. – šaputali su.

– Da ima obraza ne bi je Radoje zateko s dvojicom. Ej! S dvojicom!

– Jadna Stana. Šta će, kukavica, ko da je ona znala kakvu guju drži…

Niko, ama baš niko nije pomenuo da je gazda Radoje bio okorjeli kockar i da se ubio radi dugova. O pokojniku sve najljepše. Zato su o Anđi trubili na sav glas. Svako je dodavao po neku novu pikanteriju, a pojedini su pričali tako slikovito, kao da su i sami bili učesnici događaja.

Anđa je stajala sama, kao da je gubava. Ništa nije osjećala, osim zlih, znatiželjnih pogleda.

Pokušala je da uhvati majčin ili očev pogled, ali nije uspjela. Sačekala je da se narod počne razilaziti, a onda im prišla.

– Ja ću s vama kući. – rekla je tiho.

– Nama ne trebaš! – opalio je otac ko iz topa – Da imaš obraza ne bi sad ni bila ovdje.

– Znači, i vi mislite da sam ja za nešto kriva?

– Majko, ne vjeruješ i ti valjda u ovo što pričaju?

Majka je ćutala, oborene glave.

– Majko? Reci nešto.

– Nema ti ona šta reći. Ja sam ti sve reko, nama ne trebaš. Ujela si ruku koja te hranila.

– Hoćete me bar saslušati? Ne znam šta ste sve čuli…

– Nemamo mi tebe šta slušati. Sve smo čuli i sve nam je jasno.

– Majko… –plačnim glasom je rekla – Majko, zagrli me.

Majka je zastala, a zatim pogledala u muža, oborila glavu i krenula za njim.

– Majko! – uzviknula je glasno – Samo me zagrli! Samo me zagrli…

A onda je sve tiše ponavljala, kao molitvu.

– Samo me zagrli majko… Majko… – sve dok ih nije izgubila iz vida.

Na izlazu iz groblja čekao ju je gazda Janko.

– Anđo, kako si?

Samo je slegla ramenima i ništa nije odgovorila.

– Anđo, sve sam čuo, ali ja znam šta se desilo. Imam prijatelje u miliciji i znam da ti nemaš nikakve veze sa ovim, ali narod ko narod, jedva čeka da se nešto ružno desi da ima o čemu mlatiti. Ja sam došao da ti ponudim da pređeš kod mene u kafanu. Imaćeš hranu i smještaj, plaćaću te kao i Daru, a ja ću se potruditi da ti ne fali dlaka s glave. Sama sada nisi nigdje prispjela, posebno poslije svega ovoga. Meni treba radnica, Dara je već u godinama.

– Zagrli me, Janko. – rekla je.

– Da te zagrlim? – začudio se – Ovdje, sada?

– Ovdje, sada. – rekla je tiho.

Zagrlio ju je snažno, muški. Osjetila je toplinu i sigurnost i nešto što nikad ranije nije osjetila. Poželjela je da taj trenutak traje vječno. Htjela je da mu ispriča cijeli svoj život sad i odmah, ali nije mogla. Gušila se u suzama.

– Ajmo polako Anđo. Sve će biti u redu. Ajmo…

– Moram kod tetke po stvari.

U kući je bilo dosta svijeta. Prošla je do sobe i spakovala se, zovnula je tetku.

– Ja ovdje ne mogu ostati. Kod mojih nemam gdje, rekli su mi da im ne trebam…

– Normalno da im ne trebaš, dovoljno si im sramote nanijela za sav život. Nikom ti ne trebaš, Anđo, ni meni ni njima nikom! Život si mi upropastila. – tetka se držala svoje priče iako je vrlo dobro znala da Anđa nema ama baš nikakve veze sa nesrećom koja je zadesila.

Naći krivca i izigravati žrtvu bilo je mnogo lakše i podnošljivije nego priznati istinu. Ubijediti i sebe i druge u laž, a svi vrlo dobro znamo da više puta izgovorena laž postaje istina. Tetka se slijepo držala toga.

– i ti i ja znamo da to nema veze sa istinom, – rekla je Anđa mirno – ali nema veze, svakom svačije. Kako ko radio, tako zdrav bio.

– Ti to mene kuneš? Sram te bilo!

– Ne kunem. Samo kažem, ako si ispravno uradila, nemaš se čega bojati.

Tetka je uzdrhtala.

– Napolje! Baš me zanima gdje ćeš sad? Na ulicu, za bolje i nisi!

– Kod gazda Janka ću. –rekla je Anđa pomalo ponosno.

– Kod gazda Janka? Ha, ha, ha, kako da ne, on te čeka širom otvorenih vrata! Nije budala da te primi, sad kad svi znaju kakva si.

– Ne čeka me širom otvorenih vrata, čeka me dole ispred kuće. Odoh sad. Zbogom, tetka.

Tetka je gledala u nevjerici, a kad je Anđa izašla, provirila je kroz prozor da se uvjeri da je gazda Janko stvarno čeka. Obuzeo ju je bijes.

U kafani ih je dočekala konobarica Dara, već u ozbiljnim godinama. Jakom šminkom pokušavala je vratiti mladalački izgled.

– Stigli ste, – rekla je prijateljski – već sam se zabrinula. Ti si, znači, ta Anđa? Ljepša si nego što pričaju. Hajde sa mnom u kuhinju. Jesi li gladna? Hoćeš kafu’ Hoćeš nešto žestoko, da se smiriš? – postavljala je pitanje za pitanjem – Vidi je, Janko, ko srna. – pomilovala ju je po kosi.

– Ne mogu ništa, hvala.

– Moraš nešto, ovo je domaćinska kuća. Hajde, po jednu ćemo rakiju.

– Pusti je Daro, umorna je. Odvedi je gore u sobu, neka legne. Sutra ćemo pričati.

– Dobro, dobro, hajde lutko.

Odvela ju je u sobu strmim drvenim stepenicama.

– E, tu ćeš ti biti. Ja sam preko puta, a Janko je tamo u velikoj sobi. Biće ti lijepo ovdje. Janko je dobar i pošten čovjek. Ja sam tu posljednjih 10 godina. Šta ti god treba, reci. E, dušo mila, tako si mlada, a život te već slomio, dođi… – raširila je ruke – Znam kako se osjećaš. Prošla sam sito i rešeto i evo me živa, zdrava. Sve u životu bude i prođe, zagrlila je, a život je tek pred tobom. Hajde sad odmori, sutra ćemo uz kafu o svemu pričati. – poljubila ju je u čelo i izašla.

Anđa je već od prvog susreta s Darom osjetila neku povezanost. Osjećala je da je jedino ona može potpuno razumjeti. Tu noć nije mogla da zaspi. Okretala se, prevrtala i tek nekad pred zoru zaspala.

Probudila se prilično kasno. Bilo ju je sramota, spremila se brzo sišla u kafanu.

– Izvini Daro, slabo sam noćas spavala. Što me nisi probudila? Gdje je Janko?

– Ništa ne brini, da si mi trebala budila bih te. Jesi li bar odmorila? Janko otišao nešto poslom u čaršiju. Sad će tebi tvoja Dara skuvati jednu kafu. Sljedeći put ako ne mogneš spavati, dođi kod mene u sobu da pričamo, biće ti lakše.

– Hvala ti Daro. Mogu misliti šta si sve čula o meni i šta će se tek sad pričati, kad sam prešla kod Janka.

– Lutko moja lijepa, naučiće tebe Dara da svima začepiš pogane gubice, to je bar lako. Zlih jezika bilo i biće. Evo vidiš gazda Mija, on je govno pa govno, pogan da ne može veća, ali ja to skinem s kurca za minutu. Čudo do sad nije nešto lanuo, ali sad će, dok još koju popije.

Anđa nikad ranije nije čula ženu da tako psuje.

– Oooo Daro, nisi više najljepša u kafani, aaa? – dobacio je Mijo.

– Nisam, ali ti si i dalje najgluplji. – namignula je na Anđu.

– Došla mala… Da gazda Janko ne završi ko Radoje, aaa? Mala je opasna. – škiljio je.

– Pa dobro, i ti si nekad bila prava opasnica, mada nisi ni sad za baciti. Jes da si se udebljala, ali bolje da ljulja nego da žulja. Ha, ha, ha…

– A šta imaš ti od tog što sam se ja udebljala, moj Mijo? Nit me jebeš nit me ljebom raniš.

Mijo se zacrvenio i ućutao, a ostali gosti su prasnuli u smijeh. i Anđa se nasmijala, a onda je pomislila koliko se dugo nije smijala. U stvari, ona se nikad nije smijala ovako glasno.

– Sa prostacima moraš prostački, to si valjda do sad naučila.

– Voljela bih da sam kao ti, Daro.

– Bićeš, polako. Nisam ni ja uvijek bila ovakva, ali nekad nemaš izbora pa ili gaziš ili te gaze.

Anđa je u novoj kafani procvjetala. Prvi put u životu bila je istinski srećna. U Dari je našla sve što joj je trebalo – iskrenog prijatelja, majku, sestru, krilo i rame, sve za čim je čeznula. Bila je tu, uvijek i za sve. Štitila ju je, savjetovala i čuvala kao malo vode na dlanu. Nikad i ni zbog čeg osuđivala.

I Janko je uz njih dvije živnuo, bili su kao mala srećna porodica. Otkad mu je žena umrla, povukao se u sebe. Tek kad je vidio Anđu, ponovo se osjetio živim, ali zbog razlike u godinama nije gajio neke velike nade, mada poslije onog zagrljaja sve češće je mislio o njoj. Ipak, bio je dovoljno pametan i iskusan da se ne zalijeće.

Anđa je konačno bila srećna i zadovoljna, radovala se svakom novom danu i Jankovom pogledu, a i sama je sve češće, nesvjesno, gledala u njega. Drugi muškarci je uopšte nisu zanimali, pa čak ni oni sa lijepim manirima, sa kojima je nekada rado očijukala. Niko sem Janka, a onda bi joj se učinilo da umišlja, da Janko uopšte ne gleda u nju drugačije nego u Daru. Tada bi mijenjala raspoloženje i opet zavodila muškarce, kako bi osjetila moć koja joj je nekada prijala, ali više nije uživala u tome, samo bi se osjećala gore, nekako jeftino.

– Mala, je li ti ne vidiš ili se praviš da ne vidiš kako te Janko gleda? – upitala ju je Dara iznenada.

Anđa se zacrvenila.

– Ma šta pričaš Daro? Čuće te neko. Ionako mi još samo ta priča treba.

Dara se nasmiješila.

– A što si se tako zacrvenila?

– Nisam!

– Znaš da meni možeš sve reći i već dugo vidim šta se dešava. To je ljubav, Anđo i nemaš se čega stidjeti.

Anđa se još više zacrvenila.

– Dobro de, propusti priliku, ali kajaćeš se. Ja nikad nisam upoznala čestitijeg čovjeka od Janka, a ti kako hoćeš. Život s njim bio bi ti bajka. Djecu da rodiš, a ne ko ja. Nikad sebi oprostiti neću što nisam rodila. Nikad. – rekla je sjetno.

– Imaš mene, ja sam tvoje dijete. Zar nisi tako rekla?

– Imam Bogu hvala, imam.

U tom periodu u varoši se pojavio jedan neobičan čovjek. Vratio se iz inostranstva, kako bi tog ljeta našao sebi ženu, tako su bar pričali. Bio je srednjih godina, visok, crn, sa gustom, nešto dužom kosom i jakim crnim brkovima. Nosio je raskopčane košulje kako bi istakao maljave grudi i zlatni lančić. Vozio je bijeli automobil i ponašao se prilično bahato. U kafani se šepurio kao paun, razmetao novcem, ubacivao po neku stranu riječ da ostavi što jači dojam. Dolazio je svaki dan.

– Kod nas tamo, meine Damen, vi biste za mjesec zaradile što ovdje zaradite za godinu. Ja sam vam na raspolaganju, ako imate takvih želja.

– Hvala Brko, nemamo, – prekinula ga je Dara – nego ti kad nađeš sebi ženu vodi je tamo pa neka konobariše, a nama ni ovdje ništa ne fali.

– Ah draga moja, čemu takav ton, možda si baš ti žena koju tražim.

– Možda sam, ali ti sigurno nisi čovjek kakvog ja tražim.

Daru je nervirala sama njegova pojava.

– Zapamti, i ja sam rekao možda, nisam rekao da si ti ta.

– Dobro, dobro Brko, sjaši. – odbrusila je Dara, ali Brko je bio uporniji nego obično.

– Znaš, draga moja, ja bih ti mogao pružiti život o kakvom nisi mogla ni maštati, – nastavio je – na tvom mjestu ja bih dva puta razmislio.

Anđa i Janko su posebno uživali u tim Brkovim izlivima nježnosti prema Dari. Kad bi otišao, zadirkivali bi je. I ona sama se smijala, a onda im prijetila.

– Ako tako nastavite, ja bih stvarno mogla otići s Brkom, pa da vidim šta ćete bez mene.

– Snašli bi se nekako, je li tako Anđo?

– Teško, ali sve za Darinu sreću. –smijala se Anđa.

Brko je bivao sve uporniji i dosadniji, što je Daru sve više nerviralo. Odavno je izgubila strpljenje sa muškarciama. Tako je u jednom od svojih nastupa rekao:

– Znaš, draga moja, otkriću ti nešto. Tamo nema žene koja je odolila mojim brkovima. – sa dva prsta uvrtao je kraj desnog brka – Kad bi mi samo dozvolila da te volim, – smješkao se – kad bi te jednom ovi brkovi ožarili, promijenila bi ti priču. – izgledao je ponosno.

– Vidi Brko, ja ne znam kakve su tamo žene, ali ja kroz takve brkove pišam 50 godina.

Brko se zacrvenio i napustio kafanu. Više nikad nije došao. Oženio se, kako su čuli, mladom djevojkom iz sela.

– E Daro, Daro, ubico momačkih snova. – zadirkivao ju je Janko.

Anđa i Janko su sve više vremena provodili zajedno. Kad bi Dara otišla u sobu, njih dvoje su ostajali u kafani vodeći duge razgovore, a onda se jednostavno desilo. Sve potisnute strasti, sa obe strane, jedne noći buknule su i rasplamsale se toliko jako, da je bilo nemoguće ugasiti ih. Dugo prikrivana obostrana želja isplivala je na površinu. Ljubav se rodila i bilo je nemoguće sakriti je. Uživali su jedno u drugom, svijet kao da je prestao postojati. Bili su samo njih dvoje. Dara je dijelila njihovu sreću, ali nije propuštala da ih zadirkuje.

– Gdje ste golupčići? Bogami ste mi nešto umorni, ko da ste vas dvoje radili, a ne ja. Znaš, Janko, ti si čovjek u godinama, ne bi se smio previše zamarati.

Janko bi se smješkao. Bio je zahvalan Bogu što mu je u život poslao baš njih dvije. Daru je volio kao sestru, a s Anđom je doživio najljepše što se s jednom ženom može doživjeti. Anđa bi se crvenila poslije Darinih komentara, a Janko bi skretao pogled.

– Vidi ih, ko djeca! Pa šta vam je, o Bože pomozi. Vidi Janka, šta se ti crveniš ccccc… Ajd ovo dijete, a ti, matora drtina, e svašta, cccc… Trebala sam ja s Brkom preko grane, vidim ja da sam ovdje višak.

– Nikad nećeš biti višak, nikad. Ti si meni sve na svijetu ti i … Janko… – opet se zacrvenila.

– Znam, šalim se. Ni ja nikog nemam osim vas dvoje, a Boga mi i ne treba mi više niko.

Janko i Anđa su se vjenčali za Novu Godinu. Opet su krenule priče:

– Uhvatila ga mala.

– Ih kad za koju godinu momci počnu oblijetati oko kuće. Ha, ha, ha.

– Aaaa, Daro ti godinama oblijetala, a mala ga smota sad pa sad. Reko sam ja, mala je opasna. – smijao se gazda Mijo – Bez starca nema udarca, a Anđo? Šta ti veliš?

– Pa vidi Mijo, nema ni dobre supe bez stare koke, pitaj sina. – pogledala ga je Dara ispod oka.

– Šta to pričaš? Sram te bilo, roditi ga možeš! Ubiću ga! – skočio je kao oparen i izašao iz kafane.

Dara se smijala.

– Nisi valjda Daro?

– Ma jok, mali je isto govno ko i ćaća. Nego da mu gubicu začepim. Joj, Anđo, ništa nisi naučila, ali neka i nisi. Za ljepši si ti svijet. Eto, Bogu hvala, ti si svoju sreću i zaštitu našla, sad si sigurna. Kad si došla, bila si kao uplašena srna, a sad si gazdarica Anđa! Sad će ti i ćaća i mater doći, svi će početi da budu fini prema tebi. Ali ne nasjedaj, uvijek ćeš ti za njih biti kurva koja je sve dobila preko one stvari, ali ne brini, ništa ti više ne mogu. Uživaj, zaslužila si.

– Šta bih ja bez tebe, moja Daro? Šta? – zagrlila ju je čvrsto.

Anđa i Janko dobili su sina, koga je Dara naučila sve moguće psovke i pružila mu svu ljubav svijeta. Potpuno mu se posvetila i postala nekako meka i blaga. Nisu joj branili, znali su da je to čini srećnom, a i da su branili, teško da bi uspjeli zabraniti.

Brak i majčinstvo su Anđu činili još ljepšom. Osjećala se voljeno i zaštićeno, voljela je i bila potpuno ispunjena žena. Znala je da ovo što ima, nema cijenu i da nema tih para koje mogu nešto takvo kupiti. Mir i spokoj se ne kupuju. To se stiče iskustvom i patnjom, ljubavlju i oprostom, a ona je već odavno svima sve oprostila. Ljubav je melem koji liječi dušu, a njena je konačno bila iscjeljena. Nikad se više nije pitala koliko vrijedi.

Dočekala je duboku starost. Starila je dostojanstveno, a čak i u poznim godinama bila je lijepa. Nosila je bore kao skupocjeni nakit, svaka je imala svoju priču. Najviše je voljela one oko usana, na koje je i dalje nanosila crveni karmin, te su je podsjećale na najljepše dane provedene sa Darom i Jankom, na smijeh i radost. Nadživjela ih je oboje i s tim se nikad nije potpuno pomirila.

Dara je otišla u svom stilu. Kada joj je doktor saopštio dijagnozu, do tada njoj potpuno nepoznatu riječ, pitala je:

– Šta može od toga da mi se desi?

– Pa znate, – počeo je doctor – to je vrlo progresivna bolest. Nažalost, još nije pronađen lijek, ali ne gubite nadu. Medicina iz dana u dan napreduje. Nikad se ne zna, a postoje i medicinski fenomeni.

– Ajd doktore, jebo ga ti, ko ovdje umire ti ili ja? Šta si se omusio, kakvi kurčevi fenomeni, znači to je to.

Kažu da nema junaka nad bolesti, ali Dara je svoju junački iznijela. Do zadnjeg dana ostala je vedrog duha iako je trpila jake bolove. Anđinom i Jankovom sinu ostavila je pozamašnu sumu novca. Sa Darom je zauvijek otišao i jedan dio Anđine duše. Tu prazninu nikad ništa nije popunilo.

Janko je otišao nekoliko godina kasnije, od srčane kapi. Za stolom, dok je svodio račune. Genetika, rekli su. Teško se mirila sa gubitkom. Proživjeli su divne godine zajedno, godine ljubavi i uzajamnog poštovanja i nikad, ama baš nikad nije zažalila. Nije se patio kao Dara i to je donekle Anđi davalo utjehu.

Prava utjeha je došla s unucima, tim malim bićima za koje je sada imala svo vrijeme svijeta. Pričala im je najljepše priče koje je izmišljala.

– Bako, pričaj nam onu priču o princezi Dari i vitezu Janku.

– Koju?

– Onu kad su spasili napuštenu djevojčicu, ta je baš lijepa, bako.

– A znate li zašto?

– Zašto, bako?

– Zato što je istinita.

– Stvarno?

– Stvarno, ja sam ih poznavala.

– A gdje su oni sada?

– Tu su negdje, samo su promijenili imena.

– Kako se sada zovu?

– Ne znam, ali kada ih upoznate znaćete da su to oni, a onda ih čuvajte kao najveće blago.

Copyright © 2020 Snežana Aleksić– Topalović. Sva prava zadržana.