Vrijeme čitanja: < 1 minut
Mi smo se baš potrudili da ne uspijemo.
Razbili smo se u hiljadu komada, bez buke, bez želje da se sastavimo. Znakovi pored puta vodili su nas u pogrešnom smjeru. Jesmo li tako htjeli, ili nismo znali?
Ne znam šta smo jedno drugom bili, ali ako je ljubav držanje za ruke, pokloni za rođendane, godišnjice, onda se sigurno nismo voljeli.
Ne bih se kladila da znaš kada mi je rođendan, ali zato bih život stavila na kocku da ćeš po najvećem mraku naći svaki moj mladež i usnama i prstima. Ne sjećam se ni kada nam se desilo ovo. Znam da smo se jedno u drugom prepoznali, a sve ostalo je došlo samo po sebi. Glad, želja, krug.
Ljubav je nešto sasvim drugo. Ljubav je kad sanjamo iste snove, kad imamo naše male tajne, zajedničke fotografije, planove za budućnost.
Mi nismo imali vremena za snove. Nismo imali planove ni za sutra, a kamoli za budućnost. Imali smo jedno drugo kao tajnu i želju od koje se umire, lakše nego od ljubavi.
Niko ne ljubi kao ti, niko ne gori kao ja! Zato i peku dodiri, zato boli tijelo, zato nikad ne nađeš mir. Nije to ljubav, ljubav je za slabiće. Ovo se jednom doživi, a onda od tog i živiš i umireš pa kako god da se zvalo.
A što se tiče nas, otišli smo u tri lijepe… Kao da nas nije ni bilo.
Copyright © 2020 Snežana Aleksić Topalović. Sva prava zadržana.
